Mladi, marljivi i uspješni - saznajte tajnu uspjeha

Pametna kuna vam donosi razgovor s Hrvojem i Domagojem Boljarom, mladim i uspješnim kreativcima koji su uspješno pokrenuli marku obuće za mlade - JOTS. Kako su to uspjeli, kako im je u tome pomogla obitelj - saznajte u nastavku.Domagoj i Hrvoje su mladi poduzetnici i kako sami vole naglasiti, dolaze iz duge loze poduzetnika. Točnije, oni su četvrta generacija poduzetnika u obitelji i može se reći da im je poduzetništvo u krvi. Kako i sami napominju, jedna od najvažnijih lekcija koje su naučili slušajući o svojim precima i njihovim poslovnim aktivnostima jest da uvijek treba biti tržišno orijentiran i osluškivati uvjete koji se mijenjaju.

Kako je počela vaša obiteljska poduzetnička priča, barem onaj dio koji se tiče proizvodnje obuće?

Domagoj: Tata je po struci diplomirani inženjer elektrotehnike te je on uvijek bio u proizvodnji, a nikada nije bio obrtnik. Svoje poduzeće je osnovao još 1980. godine. Jedan od zadnjih poslova koji je on radio u svojem poduzeću nije bilo moguće naplatiti te je s klijentom dogovoreno da će kompenzacija biti riješena preko isporuke materijala, točnije, kože. Tada je proizvodnja kožnih proizvoda još bila jaka pa je on unutar jugoslavenskog tržišta prodao taj materijal i zaradio. U godinama koje su uslijedile, točnije početkom devedesetih, odlučio smo se na novi korak - proizvodnju obuće. Formalno je sve krenulo 1996. godine kada je nastala marka Mr. Joseph.

Kako i kada ste vi ušli u posao?

Domagoj: Počeci moga rada u poduzeću sežu od početaka rada samog poduzeća. Brat i ja prošli smo gotovo kroz sve poslove  poduzeća. Kao srednjoškolci pomagali smo u skladištu, proizvodnom pogonu, dostavljali robu za ljetnih praznika i sl. 2001. godine, kada je u Europi nastupila kriza nelikvidnosti, naša tvrtka Mr. Joseph je izgubila strašan velik iznos novca. Točnije, radilo se o otprilike milijun eura gubitka, što je za ovako malu tvrtku veliki gubitak. Nismo mogli naplatiti robu iz Češke, Švicarske, Njemačke i tako dalje. Bili smo na koljenima.

Kako se tvrtka izvukla?

Domagoj: Srećom ostala nam je vlastita trgovinu u Zadru i imali smo sreće što se nakon tog perioda dogodio "boom" maloprodaje u Hrvatskoj. Zahvaljujući tom rastu maloprodaje u kojem smo i mi sudjelovali, u roku od 2001. do 2005. godine otvorili smo ukupno 22 prodavaonice u Hrvatskoj. Poanta je bila upravo u prilagodbi na krizno stanje iz 2001. godine. Prilagodili smo svoj proizvodni program prilikama i proizvodnji dodali maloprodaju, što se pokazalo kao dobar potez. 

Hrvoje: Proširili smo proizvodni program kako bi pokrili sve segmente obuće, npr. i ljeto i jesen i zimu. Nismo ostali fokusirani samo na jedan tip obuće već smo širili i na druge segmente koji dotad nismo imali. 

S obzirom na to da se radi o obiteljskom poslu, vi ste cijelo vrijeme pomagali i bili prisutni u tvrtki, usprkos svojim godinama. Što ste naučili iz cijelog iskustva?

Domagoj: Budući da cijela obitelj radi u tvrtki, plus stručnjaci koji s nama rade već 30 godina, doma se uvijek otvoreno govorilo o poslu i u dobrim i u lošim vremenima. Uvijek smo bili obitelj i kada smo letjeli visoko i kada smo padali nisko. Ljudi koji se bave poduzetništvom moraju biti svjesni da se sve može okrenuti preko noći, ali i da se u najgorim trenucima s radom i upornošću se može ići i "protiv vjetrenjača."

Hrvoje: Rekao bih da smo naučili da su potrebne krv, znoj i suze, ali doslovno. Ova vrsta posla zahtjeva puno odricanja i naravno, postoje i pozitivni, ali i negativni dijelovi cijele priče. 

Domagoj: Još jedna stvar je važna. Mi nismo bili tjerani tj. forsirani da odemo u poduzetništvo. Roditelji su nam dopustili da studiramo što god želimo i sami smo odabrali: ja sam studirao poduzetništvo a Hrvoje industrijski dizajn. Naš tata kaže da nas je on samo suptilno vodio. 

U kojem točno trenutku ste onda vi ušli u poduzetništvo i rukovođenje tvrtke?

Domagoj: U najgore moguće vrijeme, 2007. godine. Trenutak kada smo diplomirali i počeli raditi - počela je kriza, a globalna ekonomija se urušila. 

Hrvoje: Tada je najteže održati se. Pun si očekivanja, a događa ti se da što više radiš, iako očekuješ napredak, oko tebe stvari sve više propadaju. Tada nastupa stalni grč. Radiš protiv nekih osobnih uvjerenja, ali, jednostavno rečeno, cijelo vrijeme moraš imati viziju. To je ono što je i nas pokretalo dok smo radili na pokretanju naše tvrtke i brenda JOTS. Kriza te prisili da radiš puno temeljitije.

Domagoj: Kriza ti ne dopušta pravi uvid u situaciju. Tada nastupa taj psihološki moment kada moramo znati prepoznati kako ići dalje. Tvrtka je morala biti restrukturirana jer sve je počelo ići nizbrdo. Preko noći smo zatvorili prodajnu mrežu. Bez pravog novca i investicija morali smo osmisliti novi brend i krenuti i na strana tržišta kako bi se razvijali i opstali. Pravih financija za investiranje nemaš, a snalaziš se samo s onim što imaš. U našoj, relativno maloj tvrtki ponovno se sve vratilo u neki, kako da kažem, "garage" osjećaj, a na pamet mi pada scena u kojoj Steve Jobs i Steve Wozniak sklapaju prva računala u garaži. Sve ispočetka.I usprkos svim izazovima vi ste odlučili stvoriti marku tenisica JOTS. Što možete poručiti našim čitateljima, što ste naučili prilikom pokretanja svojeg posla?

Hrvoje: JOTS je počeo praktički bez novaca, iz nule. Želio sam napraviti tenisice koje sam ja htio nositi. I tako je to sve počelo. Koliko god je iza nas postojala tehnološka podrška i iskustvo našeg oca u poduzetništvu, mi smo ovaj projekt dizali bez investicija, samo s onim što imamo. Platili smo i napravili internet stranicu i iskoristili smo što smo imali pri ruci, tehnologiju i znanje koje je imala naša obiteljska tvrtka. Istina, da nismo imali tu pomoć u startu, sve bi bilo puno teže izvedivo. No, u podizanju ovog novog brenda sve je odrađeno od nas dvojice. Ušli smo u posao i započeli restrukturiranje tvrtke i orijentiranje na izvoz, planiranje sajmova na kojima ćemo se predstaviti, dogovaranje prodaje u drugim zemljama. 

Domagoj: Zvuči klišejizirano, ali zahvaljujući upornosti i znanju, izvukli smo iz sebe najbolje. Kod JOTSA smo, istraživanjem tržišta, shvatili da su ciljano tržište upravo mladi ljudi poput nas. I to nam je dosta olakšalo stvari. 

Nakon što ste uspjeli osmisliti ovaj novi dio tvrtke i pokrenuti proizvodnju, gdje se JOTS nalazi danas? I kakvi su planovi za budućnost?

Domagoj: Sada sami upravljamo svime vezanim uz tvrtku. Koristimo se svim prednostima interneta, društvenih zajednica, a najveći i najbogatiji resurs koji iskorištavamo je naše vrijeme i naša energija. Hrvoje je dizajner i dizajnira naše tenisice dok ja vodim poslovni dio priče. I to je to. To se može čini malo vjerojatnim, ali stvarno tako jest. Sve obavljamo unutar te naše male obiteljske tvrtke i inače ne bismo uspjeli. Tenisice Jots danas izvozimo u više zemalja: Rusiju, Švicarsku, Njemačku, Češku, Makedoniju, Bosnu, Srbiju i Dansku. Surađujemo s raznim lancima i prodavačima. Mi nismo velika firma. I zapravo najveći naglasak stavljamo na proizvod, na razvoj, na izlazak na strana tržišta. 

Temeljna poruka je da je kriza svugdje, ne samo kod nas. I svi mi mali proizvođači beremo mrvice od velikih igrača. Mislim da ćemo se morati, kao zemlja, vratiti proizvodnji. Nama je naša obitelj omogućila start u poduzetništvu i prije svega, poklonili su nam svoje povjerenje.  Važno je i da se mladi poduzetni ljudi s dobrim idejama udruže i nađu u interakciji s drugim poduzetnicima. Stoga, i mi pokušavamo surađivati s drugim mladim ljudima. Ubuduće nam je želja surađivati s drugim mladim kreativcima koji su spremni raditi. Budućnost je svijetla.