''Svaki dan trebamo učiti kako bismo si poboljšali život''

Tihana Strmečki voditeljica je naprednih grupa plesa jazz funka i lyrical jazza  u vlastitom klubu  ''JazzElle'', koji je osnovala prije četiri godine, a uz neprekidno usavršavanje i obogaćivanje plesnog iskustva, intenzivno se bavi i pedagoškim i koreografskim radom.

Znanje i iskustvo u raznim plesnim stilovima i modernim tehnikama koje je stekla educirajući se u New Yorku, Los Angelesu, Londonu, Amsterdamu i Barceloni, svakako je pridonijelo njezinoj tituli kapetanice plesnog ansambla hrvatske verzije mjuzikla Footloose.

Ovaj projekt je prvi u potpunosti privatno producirani mjuzikl u Hrvatskoj i regiji te kao takav uspješno prkosi ekonomskoj krizi izvedbama u drugoj sezoni zaredom. Njegovu kvalitetu i uspješnost, osim mnogobrojne publike koja ga je dosad imala prilike pogledati, potvrdio je i Broadway. Može li se u Hrvatskoj preživjeti plesom te koliko su uopće u profesionalnom obrazovanju važna priznanja struke, u razgovoru nam je otkrila Tihana.

Kada je i kako započela vaša plesna priča? 

Započela je početkom osnovne škole odlaskom na satove ritmike u Baletni studio ''Edite Cebalo'' i  otada živim u dvorani. U tom čitavom periodu stekla sam svijest o važnosti baletne tehnike u jazz danceu te ogromno scensko iskustvo sudjelovanjem u mnogobrojnim televizijskim emisijama, spotovima, nastupima na koncertima i festivalima.

Na koji način ste i gdje stekli znanje o raznim plesnim stilovima i modernim tehnikama?

Kada je moje bavljenje plesom počelo dobivati ozbiljniju dimenziju, otkrila sam da postoji puno različitih, meni izazovnih plesnih stilova i dobrih pedagoga koji ih podučavaju. Pohađala sam mnogo plesnih seminara u Hrvatskoj i inozemstvu. Najdraži mi je definitivno onaj dvotjedni u Malinskoj, u organizaciji Kornelije Kosanović Koni i plesnog studija ''Action'', čija članica sam bila godinama, ali i oni u Londonu, New Yorku, Barceloni, Amsterdamu te Los Angelesu. Znanje sam stjecala i redovitim treniranjem u Zagrebu, što je uključivalo satove klasičnog baleta i nekoliko vrsta jazz dancea, koji je moja osnovna plesna ljubav. 

Kada se pojavila ideja o osnivanju plesnog kluba ''JazzElle''? Odakle znanje o pokretanju takve vrste ustanove te koja je bila vaša početna investicija da biste uopće mogli pokrenuti klub?

Nakon što sam nekoliko godina provela u Profesionalnom plesnom ansamblu ''Kelkope'' pod vodstvom Tamare Savićević, došlo je vrijeme za promjene i 2008. godine osnovala sam klub. Plesni klub ''JazzElle'' je udruga koja organizira plesne satove i seminare. Želja mi je bila razviti pedagoški rad i samostalno odlučivati o vlastitom plesnom usmjerenju. Znanje o procesu osnivanja stekla sam dobrim informiranjem i predanim radom na papirologiji.

Tko su sve pedagozi u ''JazzElle'' te kako izgleda vaš tipičan radni plesni dan?

Osim mene, satove u klubu vode Lovorka Lučić i Dolores Matulić. Radni dan se sastoji od priprema za treninge i nastupe, vođenja treninga, pohađanja satova klasičnog baleta kod izvrsne pedagoginje Andreje Jeličić i satova drugih plesnih pedagoga, osmišljavanja kostima i preslušavanja muzike. Uz to, dosta je posla i oko organizacije dvorana i detalja za nastupe.

Od 2011. godine nosite titulu plesne kapetanice u hrvatskoj verziji mjuzikla Footloose. Odakle vi u tom mjuziklu i kako je započela vaša suradnja s organizatorima mjuzikla?

Mjuzikl Footloose jedan je od meni najdražih projekata u kojima sam imala čast sudjelovati. Od entuzijastičnih i iznimno sposobnih producenata iz B Glad produkcije, preko odličnog casta i tehnike, do Igora Barberića, taj projekt obilježio je moje dvije plesne godine. U projekt sam izabrana na audiciji, kao i svi ostali, i kreativni tim je imao dovoljno povjerenja u mene i moje znanje da mi dodijeli tu odgovornu ulogu. 

S obzirom da članovi plesne ekipe mjuzikla dolaze iz različitih umjetničkih i geografskih pozadina, koliko je bilo teško uskladiti probe s tako velikim brojem plesača te zahtjevnim formacijama i glazbenim dionicama? Koliko dugo ste se pripremali za premijernu izvedbu?

Probe za Footloose održavale su se u Zagrebu i izvođači su morali na par mjeseci, ukoliko nisu iz Zagreba, preseliti u glavni grad. Takva je suradnja iznimno plodna, intenzivna i dovela je do posebne vrste povezanosti koja je specifična za proces stvaranja nekog scenskog djela. Za premijeru prve sezone pripremali smo se svega mjesec i pol dana, svakodnevno i vrlo posvećeno, zbog čega je  mjuzikl i nakon pune dvije i pol godine još uvijek na zavidnom izvođačkom nivou. Svi dijelovi predstave poput koreografije, formacija, glazbenih dionica i scenografskih rješenja, kombinacija su bogatog talenta i iskustva koreografa i redatelja Igora Barberića, koji je cast od 30 ljudi uskladio poput jedne ''vrlo dobro nauljene mašine''.

Mjuzikl Footloose nedavno je nominiran za nagradu hrvatskog glumišta u čak tri kategorije, a kvalitetu i uspješnost hrvatske inačice mjuzikla, osim mnogobrojne publike, potvrdio je i službeni Broadway. Koliko vam ovakva priznanja struke znače?

Nama je naljepše priznanje pljesak za vrijeme i na kraju predstave te komentari i kritike ljudi kojima je stalo da budemo što bolji. Uz to, kada još i od struke stigne ovakva poslastica koja nam govori da smo važan dio hrvatske mjuzikl scene, ne možemo se ne veseliti.

Koliko je uz svakodnevan profesionalni ples važno daljnje usavršavanje i obogaćivanje plesnog, koreografskog i pedagoškog iskustva? Suradnju s kojim jazz-pedagozima biste izdvojili kao najzanimljiviju?

Znam dosta ljudi, u različitim strukama pa tako i plesnoj, koji se nakon nekog vremena prestanu baviti sobom i nadograđivati. Lakše je držati se onoga što znaš, što ti ljudi kažu da ti ide, nego krenuti iz nule, osjećati se nesposobno, nedovoljno dobrim i graditi pomalo. Ono što se time propušta je obogaćivanje samog sebe na jako puno nivoa – profesionalnom, osobnom, krugu prijatelja. Ne znam što bih navela kao važnije nego učiti dok si živ, istraživati, biti otvoren prema svemu što te zanima i ne bojati se to istražiti.

Uvijek je teško izdvojiti neke pedagoge jer su svi odigrali veliku ulogu u mom formiranju, ali svakako moram napomenuti da je suradnja s Igorom Barberićem najviše obogatila moje poimanje kazališnog svijeta. Količina znanja koja je potrebna da se postavi kvalitetna predstava, neizmjerna predanost koju pokazuje pri tome i nevjerojatna tolerancija za sve prepreke na koje naiđe, samo su neke od odlika zbog kojih mi je uzor. Plesno i koreografski mi jako odgovara njegov stil pa je time utjecao na plesni razvoj. 

Može li se u Hrvatskoj preživjeti baveći se plesom? Znate li kakva je situacija u nekim drugim zemljama te možete li povući paralelu s plesnom karijerom u Hrvatskoj?

Iako nisam dovoljno informirana o sveopćoj situaciji hrvatskog plesa, rekla bih da rijetki žive od toga. Proporcionalno veličini broja stanovnika Hrvatske, naša plesna zajednica nije velika pa samim time nedostaje dobre ravnoteže ponude i potražnje. Za sebe mogu reći da ne živim od plesa i da novac nema nikakve veze s time zašto plešem.

U većim i razvijenijim zemljama postoje veće plesne zajednice te akademske plesne institucije pa samim time i bolja potražnja. Tamo je problem što je konkurencija mnogobrojna i intenzivna pa je zbog toga jako teško dobiti projekt i živjeti samo od plesa. I vani plesači imaju drugi posao, najčešće konobarenje.

S obzirom na sve veći broj plesnih škola, vjerujete li kako imate ozbiljnu konkurenciju? Kako je uopće pokušavate pobijediti?

Ne gledam na druge klubove kao na konkurenciju, nego kao na kolege koji se bave svojim plesnim stilovima. Vjerujem da postoji dovoljno zainteresiranih ljudi za ples i da zdravom cirkulacijom plesača svi možemo imati dovoljno polaznika. Smatram da su ulaganje u svoje znanje i znanje pedagoga koji vode satove u klubu, promocija te nastupi dovoljna aktivnost za zdravi rad kluba.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Imate li možda u planu pronaći i vlastiti samostalan prostor za ples?

Planovi za budućnost uključuju raditi ono što volim jednakim intenzitetom, sudjelovati u još nekoliko hrvatskih mjuzikala, nadograđivati se i nastaviti sa svojim ljetnim plesnim boravcima u New Yorku. Vlastiti prostor za ples san je svakog pedagoga i svakako bih voljela imati opciju dvorane s neograničenim vremenom korištenja. Kako bavljenje plesom nije bila svjesna odluka, tako niti ne zamišljam njegov prestanak. Ples je jedan od mojih života, dobar dio definicije mene same i ispunjava me svakodnevno na jedinstven način.