Bivše top manekenke: Nosile smo cipele 41, bilo je to strava

Njihovo prijateljstvo traje već više od 50 godina. I zato razgovor s dvije hrvatske top-manekenke nije ni mogao proći bez puno smijeha i prisjećanja na zlatne 70-e, kad je hrvatska tekstilna industrija bila u zamahu, a one su kako kažu, neprestano sa sobom vukle ogromne kovčege i putovale od revije do revije, od sajma do sajma, snimale reklame, fotografirale se za kataloge…

Jasna Mihalinac Belobrk i Branka Habek ispričale su kako je izgledao modni život u Zagrebu, u vrijeme kad su još bile tinejdžerke i kad su u manekenstvo ušle bez da su imale ikakvog pojma što ih zapravo čeka. Iako su vršnjakinje, svaka je imala svoj put u svijet mode, a onda kad su jednom u njega iz radoznalosti zavirile, ostale su u tom poslu idućih 15-ak godina. Jasna Mihalinac rodila se u Zagrebu početkom 50-ih, ali joj je otac dobio posao u Varaždinu, pa se obitelj tamo i preselila:

- Krenula sam već sa sedam godina u glazbenu školu i počela učiti svirati klavir. Bila sam vrlo marljiva, vježbala sam po četiri sata dnevno uz druge školske obaveze i tako idućih 10 godina. Zamišljala sam se na konzervatoriju u Beču i planirala da ću jednog dana biti pijanistica. A onda smo se vratili u Zagreb i ja sam krenula u bivšu VI Gimnaziju na Gornjem gradu. Bila je to odlična gimnazija, malo slobodnija prema svemu što je dolazilo sa zapada, i jednog dana, u drugom razredu, kolegica Duška iz nagovorila me da s njom odem na upis u folklornu grupu. To smo rekle i razrednici, a zapravo me odvela na audiciju za manekenke u tadašnju Standard konfekciju u Krajiškoj ulici. Birala su se nova lica za Diolen klub u kojem su bile okupljene najveće tekstilne tvornice iz bivše Jugoslavije. Ja sam tamo prošla a da nisam imala ni pojma što sam prošla. Braco Žunić na brzinu nas je naučio kako hodati po pisti i ja sam vjerojatno zadnja generacija manekenki koja je to postala bez da je prošla manekensku školu. Prvu reviju nosila sam u Glazbenom zavodu 1968. Bila sam još uvijek djevojčica, imala sam tad 16-17 godina - prisjeća se Jasna Mihalinac Belobrk.

Branka Habek ima sličnu priču. I Brankina obitelj je zapravo iz Zagreba, ali zbog očevog posla rodila se u Garešnici.

- Nažalost, roditelji su se razveli, pa sam se u mladosti dosta selila. Čak sam živjela jedno vrijeme i u Senju kod mame koja se tamo udala, pa kod bake u Garešnici, a onda sam se vratila u Zagreb, ali sam se morala vrlo brzo zaposliti i početi brinuti za sebe. Otpali su moji snovi da ću jednog dana upisati medicinu ili učiteljsku akademiju. Sa 16 godina zaposlila sam se u Institutu građevinarstva kao tajnica šefice računovodstva koja mi je spašavala nekoliko puta glavu, smije se Branka Habek prisjećajući se situacija koji su iritirali Savez socijalističke omladine u firmi.

- Možete samo zamisliti -ja bih odjenula minicu i to je već bio trn u oku omladincima u Institutu. Jedno jutro na posao sam došla u mini suknji i maxi kaputu i još i  taksijem jer sam kasnila – večer prije imala sam reviju - ali odmah sam bila pozvana na odgovornost i moje je ime bilo izvješeno na zidu, govori Branka koja je u Institutu ostala iduće četiri godine.

U jednom susretu u redakciji gdje je radila prijateljica zapazio ju je slavni radijski voditelj Vojo Šiljak. Inzistirao je da postane manekena i za ruku ju doveo u novu modnu agenciju koja se tek osnivala. Bila je to MODRA. Ubrzo se stvorila ekipa mladih lica koja je počela krasiti naslovnice tadašnjih magazina i nositi revije.

- U to vrijeme doista velike zvijezde bile su Nuša Marović i Irena Uhl. No, potkraj 60-ih i početkom 70-ih hrvatska tekstilna industrija doživjela je pravi boom i trebalo je novih lica da bi se mogle raditi revije i pokazati nove kolekcije. U tim počecima uz Branku i mene, tu su bile još i Duška Markotić, Nada Abrus i Radmila Dokmanović. Od muškaraca tu je bio i Stipe Belobrk, koji je kasnije postao moj suprug, govori Jasna.

- Ne, nikad nije bilo nikakve ljubomore među nama. Bili smo odlična ekipa koja je stalno zajedno putovala, bili smo mladi i od toga smo počeli zarađivati prvi novac, prisjeća se Branka Habek koja je u početku morala usklađivati posao i manekenske obaveze, a uz to je navečer završavala srednju školu – također VI gimnaziju. Još uvijek je sanjala o upisu na medicinu jednog dana.
Obje se sjećaju da je početkom 70-ih godina u Hrvatskoj radilo nekoliko izvrsnih tekstilnih tvornica.

- U početku ta konfekcija nije bila bog zna što. Pratili su svjetsku modu samo po dužini krojeva. Ako je bio u modi 'mini', i naši su proizvodili mini suknje i haljine, ako je bio u modi maksi i naši su to proizvodili, ali sve je još bilo u povojima. No ubrzo su uhvatili korak sa svijetom. Izvrsna je bila Standard konfekcija i Vesna u Zagrebu, pa Varteks, zatim nešto kasnije Siscia, pa Kožna industrija Vinkovci. Slovenci su imali Muru, a mušku modu je proizvodio Rio Rijeka i naravno DTR košulje, govori Branka.

Jasna se pak prisjeća da su već sredinom 70-ih veliki i važni iskorak napravili zagrebački obrtnici koji su modu odveli u novu dimenziju.

- Bili su to Rikard Gumzej i Branko Hundić koji su počeli raditi svoje modele, kreirati i proizvoditi iznimno kvalitetne kolekcije. Ulagali su jako puno u razvoj mode i oni su za sobom povukli i torbare, kao i postolare, a jedan od poznatijih iz tog vremena bio je Baćani. Kako smo obje nosile broj cipela 40-41, u to vrijeme je bilo nemoguće naći tako veliki broj štikli, pa smo morale raditi cipele po narudžbi, prisjeća se Jasna Mihalinac Belobrk . I sad se smiju prisjećajući se kako su te prve modne revije izgledale.

- Dali bi nam tek odjeću iz kolekcije, a cipele, čarape, šalove, šešire i torbe - to smo sve morale same donositi ako nismo htjele na pisti izgledati kao siročići. U početku nismo imale ništa, a onda kad su nam i počeli davati cipele, uvijek su mi bile dva broja premale, pa i danas osjećam posljedice, prisjeća se Jasna, a Branka nastavlja:

- Znalo se događati da Jasna ode na pistu, a ja ju čekam u back-stageu da siđe i da mi brzo da svoje bijele cipele kako bih ja mogla izaći. Srećom nosile smo isti broj cipla pa smo se mogle mijenjati. Kasnije kad smo već počele bolje zarađivati, same smo kupovale nakit, najlonke, cipele, torbe, šešire, remenje – ma doslovno sve, ali bili smo mladi i bilo nam je dovoljno da smo zajedno i da putujemo.

U to vrijeme naša modna industrija počela je odlaziti na sajmove po Europi. Kako kažu, odlično je radio i beogradski Jugoexport, a budući da je zagrebačka manekenska scena bila najjača u tadašnjoj Jugoslaviji, ekipu iz Zagreba često su pozivali da se pridruže kolegama iz Beograda, pa su tako putovali na predstavljanje konfekcije u Rusiju, na Bliski istok – u Jordan, Siriju, Kuvajt, Bejrut, Libanon, Rusiju, ali i na velike revije u Pariz, London, pa čak i New York. Obje se sjećaju odlaska u slavni Studio 54, koji je tih 70-ih bio najpoznatiji klub na svijetu u kojem su se okupljali svi koji su nešto značili u show-businessu, od glume do glazbe, slikarstva, književnosti…

- Čule smo za taj klub i odlučile da moramo ući. Odjenule smo najbolju odjeću koju smo imale i pojavile smo se jedne večeri pred ulazom. Naravno, nisu primali sve, nego je na ulazu stajao tip koji je birao najzanimljivije face. Počele smo vikati - 'Yugoslavia, Tito', a on nas je gledao u čudu. Valjda smo mu se svidjele i pustio nas je unutra. Bile smo toliko lude od sreće da nismo ni gledale tko je oko nas. Sjećam se da je te večeri od poznatih u klubu bila Liza Minelli, a ostatak večeri provele smo u plešući i družeći se, prisjeća se Branka. Idući put su htjele impresionirati redara tako da su iznajmile limo koji ih je dovezao do crvenog tepiha, ali ih nisu uopće doživjeli. Na kraju su ipak ušle, ali nakon poduljeg čekanja.

Bilo je to već vrijeme kad su od ovog posla mogle zaraditi solidan novac od kojeg su mogle živjeti. Kako kažu, nisu to bili preveliki honorari, ali je bilo toliko posla da su jedva imale slobodnog vremena.

- Za mladog čovjeka je prava sreća kad ima puno posla i kad puno radi. A u to vrijeme su nas doista puno tražili. Pojavila se i tvrtka Ozeha koja je počela snimati reklame i raditi kataloge. Beogradski sajam bio je pravi Eldorado. Trajao je desetak dana i svaki dan su se održavale revije od jutra do navečer. Znale smo trčati od štanda do štanda da bi stigle, neki puta i po desetak revija  na dan, a onda bi još slijedila i velika večernja revija. Bilo je užasno naporno, ali se uvijek isplatilo, govori Branka koja je zbog toga i napustila posao u Institutu za građevinarstvo jer je manekenski posao postao isplativiji.

Jasna je s 25 godina otputovala u Pariz i London gdje je nosila i dva pert-a-portera i to za slavnu Ninu Ricci.

- Iznenadilo me kad sam vidjela da se pojavilo šestotinjak djevojaka iz cijelog svijeta, a mene su odabrali među njih 20-ak. Tad sam prvi put vidjela što znači biti na velikoj reviji poznate modne kuće. Dobila sam baš sve – od odjeće, do šminke, cipela, šešira… Svaki put kad bih sišla s piste, dočekala bi me moja stilistica i pripremila za sljedeći izlazak. Nažalost, zbog bolesti u obitelji, morala sam se vratiti kući nakon nekoliko dana. Ostala sam u Zagrebu idućih šest mjeseci i više nisam imala snage vratiti se u inozemstvo, govori Jasna Mihalinac Belobrk. Tih 70-ih oboje su igrali u filmu 'Poslijepodne jednog fazana' redatelja Marijana Arhanića, u kojem su igrale i neke buduće velike zvijezde hrvatskog filma i estrade, kao što su Mišo Kovač, Igor Galo, Rade Šerbedžija i Mile Rupčić.
Branka se pak prisjetila kako je tih 70-ih bila među prvim feministicama koja se nije stidjela pokazati golo tijelo.

- Priznajem, s fotografom Ćetkovićem napravila sam nekoliko prekrasnih umjetničkih fotografija u toplessu za tadašnji Start.. Zvonimir Golob napravio je čuvenu nagrađivanu fotografiju "Grančica".  Također, sjećam se da je u to vrijeme kozmetičarka Fazinić prešala cvijeće i radila od njega mozaike. Tako sam na jednoj reviji u hotelu Esplanade, izašla pred publiku s mozaikom
 od sušenih latica preko nagog torza. Sjećam se da je nastao u publici tajac koji je – činilo mi se – potrajao cijelu vječnost. A onda se prolomio gromoglasni pljesak, prisjeća se Branka Habek.

Obje se danas smiju kad se sjete brojnih anegdota koje su doživljavale na tim putovanjima. Branka se prisjeća kako je još jednom završila u novinama nakon revije na Hvaru.

- Sjećam se da sam nosila neku ljetnu odjeću i da sam oko grudi imala svezan bijeli šal. U jednom trenutku mimoilazila sam se s Jasnom - ona je silazila s piste strmim stepenicama, a ja sam se penjala i čula sam da se ona spotaknula. Prepala sam se za nju i naglo okrenula, a kad sam vidjela da je sve OK, nastavila sam koračati. Odjednom vidim da se svi fotografi bacaju meni pod noge i snimaju kao ludi. Bljeskalice blicaju, zaslijepili su me, publika se smije… I onda shvatim da mi je skliznuo šal i malo sam se razgolitila. Ništa, elegantno sam ga podignula kao da se ništa nije dogodilo i nastavila dalje, pa me publika podržala glasnim aplauzom. Idući dan sve novine su imale moj fotografiju, smije se Branka.

Jasna se pak sjeća kako su jedni drugima znali podvaljivati u garderobi.

- Kad bi dečki nosili balonere, znali smo im otraga za pojas zakvačiti vješalicu, pa bi s tim izlazili na pistu. Oni bi se nama osvetili tako da bi nam prije izlaska zalijepili za suknju rolu samoljepive trake koju bi onda mi vukle po pisti i pitale se zašto se publika kugla od smijeha. A naročito nam je bilo zabavno kad bi se morali brzo presvlačiti da bi se pripremili za idući izlazak. Onda bi jedni drugima u garderobi u čvor vezali nogavice hlača ili rukave - smije se danas Jasna koja je danas diplomirana ekonomistica i već 42 godine u braku s kolegom Stipom Belobrkom, inženjerom rudarstva i imaju kćer Anju i sina Filipa.

Branka  već 47 godina vodi svoj beauty-salon, pa iako nije završila toliko željenu medicinu, opet pomaže ljudima na drugačiji način. Također je u dobi od 45 godina, s dvoje djece i friško rastavljena,  krenula u nove poslovne podvige -  prva je u ondašnjoj Jugoslaviji otvorila  fitness studio  još sredinom 80-ih, studirala na Kineziološkom fakultetu, a onda otišla u Švicarsku i tamo završila školu za shiatsu terapeuta i dovela shiatsu u Hrvatsku. Danas s kćeri Irineom vodi beauty salon HB.  Ali obje naše top-manekenke slažu se u jednom:

- Bilo je to najljepše doba našeg života. Kad bi nas opet pitali - sve bi to ponovile. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

13:47