Čabraja i Anić-Božić: 'Društvo neće ubiti dijete u nama...'

Javila sam se na oglas na ‘fejsu’. Tražio se kostimograf/kinja za predstavu za djecu. Nisam razmišljala. Ako neću sad, tko zna kad će netko sljedeći put objaviti nešto slično, vedro će Petra Anić - Božić, studentica kostimografije Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. 

“I javila se prava osoba. Jer, iskreno, malotko bi se tako spretno i hrabro pozabavio ovako zahtjevnom kostimografijom! A ona je to napravila sama, u nekoliko dana“, nastavlja Miro Čabraja, glumac završenog trogodišnjeg studija zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti.  Razgovaramo - zapravo slušamo njihov dijalog, u povodu nedavne premijere predstave za djecu “Tri praščića, selidba na Jadran” u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka. 

Kao što naslov sugerira, predstava će uskoro na turneju Jadranom. Četiri glumca (Lujo Kunčević, Denis Bosak, Ognjen Milovanović i Miro Čabraja) i fantastično šarmantni kostimi Petre Anić - Božić odvest će se autom i igrati 30-minutnu priču po gradićima uz obalu. 

Sve je dogovoreno u detalje, Čabraja je visokoprofesionalno uredio stvar. Čovjek je na prvoj godini fakulteta, “dok su te na studiju glume lomili gdje si najtanji”, otvorio obrt te doslovno počeo raditi ono što želi i zna. 

Tesao sam se kao glumac i pisao nešto svoje, kaže Miro Čabraja

Ja sam poluumjetnički, poluznanstvenički tip valjda, kaže Petra Anić - Božić

“Da sam razbijao glavu što ću i kako ću kao glumac, sad bih bio kruha gladan”, smije se Čabraja, koji je još u strukovnoj školi (graditeljsko-tehničkoj) pisao vlastite scenarije. Iako je oduvijek izvrsno crtao, nije odlučio otići u, recimo, Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, kako su ga nagovarali nastavnici u srednjoj školi. Ne, Čabraja dobro zna svoj put.

Tako je upisao Akademiju dramskih umjetnosti bez problema, “tesao” se kao glumac i uvijek pisao “nešto svoje”.

“Šutio sam i radio, a na kraju prve godine faksa samo sam pozvao profesore i kolege na ‘Ti i Ja - znanstvenika dva’, premijeru svoje prve redateljsko-glumačke predstave”, kaže naš sugovornik. U njegovoj drugoj predstavi “Djed i Karlo”, koju igra s (bivšim) profesorom Žarkom Potočnjakom, priča ima prijateljsko srce, gradi most međugeneracijskog razumijevanja.

“Praščiće” je, pak, Čabraja postavio prema bajci braće Grimm, dajući im aromu domaćeg konteksta.

“Selo je posjetio mesar Mirko, zbog čega tri praščića, Debeljko, Glazbenko i Pametko, kreću u potragu za novim domom. Na Jadranu grade kuću. A ondje nema mesara, jedino ribara”, kratko će redatelj-glumac.

Multidisciplinarnost, kao temeljnu oznaku suvremenog umjetničkog rada, itekako shvaćaju naši sugovornici. Jer duo Anić - Božić/Čabraja ima jasnu zajedničku crtu: snažni su protivnici “linije manjeg otpora”.

Takav životni stav najbolje, eto, potvrđuje njihova otvorena rezignacija prema “old school” statusu većine domaćih umjetničkih fakulteta i predavača, koji “nemaju energiju” poticanja mladih generacija na istraživanje i samostalni rad.

“Ali, ljudi: svi sudionici predstave su autori! Zato kostimografi, kao i glumci, moraju biti prisutni na svim probama. Sve slušati, gledati, duboko ući u problem igre. A kod nas se na većini studija drži da nemaš, recimo, što raditi pet sati na probi - kad ionako zašiješ taj gumb za minutu. Hej, totalno krivi pristup!”, rezonira Čabraja, dok se Petra Anić - Božić, kao svojeg najvećeg profesionalno-studentskog razočaranja, sjeća suradnje na predstavi “Cosi fan Tutte” u zagrebačkom HNK.

“Razne umjetničke akademije imale su udio u projektu. S kolegija ‘Primijenjena kostimografija’ naša klasa je imala zadatak izraditi kostime. Ali za što? Za jednu jedinu scenu koja traje tri minute... Takvo razočaranje”, govori Petra, koja je nakon završene klasične gimnazije odmah znala što će u životu raditi.

“Ah, ja sam poluumjetnički, poluznanstvenički tip valjda. Od vrtića izrađujem nešto, bilo što, rukama. Nitko u obitelji nije umjetničke struke, ali sam od tate očito naslijedila crtaći dar. Kućice za Barbie te njihove rekvizite i odjeću: sve sam radila rukom. Šivaću mašinu sam tek upotrijebila na faksu”, kaže Petra koja nije, primjerice, uopće znala da su nekad davno, u socijalizmu, postojala zanimanja “dekoratera/ki”, kojima je radno mjesto bilo isključivo izlog određenog modnog dućana. 

“Fora”, komentira Petra, “ali umrla bih da se samo time bavim”. Naravno, jer suvremeni istraživačko-intuitivni rad “tihog obrta”, kao što je kostimografija, traži bezuvjetnu slobodu.  Petra Anić - Božić je to shvatila na kraju gimnazije, kad je odlučila sama sašiti maturalnu haljinu. “Ušla sam u ‘Sherri Hill’, tamo su stvarno preskupe te haljine, i rekla ne, to ću sama pa makar crkla”, smije se Petra. Smije se i Čabraja, totalno je razumije.

Kakva je bila haljina, teško je opisati na temelju fotografije koju nam je Petra pokazala. Jednostavna, suptilna i profinjena ujedno: kratko rečeno. Stoga pitamo, koji je njezin princip “dizajna” u kostimografiji? 

“Važno mi je da ne bude jednostavno. Mora biti intrigantno, a jednostavno u krajnjoj vizuri. Ne volim ‘čiste vizije’, nego slijedim mutnu ideju, instinktivno. Puno isprepletenog materijala, prozirnog, s aplikacijama perlica i cvijeća. Cvijeće me inspirira. Labirinti metalnih čipki. Neka igra”, objašnjava umjetnica kostima.

‘Nema većeg veselja od spoznaje da se dijete nasmije na naše šale’

Petra Anić - Božić je, naravno, posve vizualan tip osobe. Za razliku od starijih generacija kostimografkinja, modnih dizajnerica i/ili krojačica koje su se (potajno?) inspirirale listajući Vogue, Petra uživa u “nevjerojatnim profilima različitih autora na Instagramu”. U djetinjstvu je obožavala Disneyevu “Malu sirenu”, a od velikih dizajnerskih imena spominje ono libanonskog majstora Eliea Saaba, koji je svjetsku slavu “houte couture” kolekcija stekao - raskošnim večernjim haljinama.

Miro Čabraja “upada” na spomen Disneya rekavši da je on “lik odrastao na Pokemonima”, ali tek danas shvaća koliko je “slojevito zanimljiva”, primjerice, literatura Ivane Brlić Mažuranić. Oboje s indignacijom odbacuju žanrovske ladice u bilo kojem umjetničkom poslu, kao što odmah naglašavaju razliku “dječjih predstava” i “predstava za djecu”.

“Nema većeg veselja od spoznaje da se dijete od tri i pol godine nasmije na naše šale”, govori Čabraja kojega, pomalo, izjeda crv sumnje u prosperitet umjetničkog posla kao biznisa u domaćim okvirima. “Pitate kako se vidim za desetak godina? Jedino što želim jest zadržati to dijete u sebi. Da me ovo društvo ne dovede do toga da ga moram zaboraviti”, zaključuje Miro Čabraja, navodeći odmah niz sljedećih ideja koje bi mogao raditi već najesen.

Ne možemo, nažalost, ulaziti u nijanse svih peripetija kostimografije “Praščića” koje nam je prepričao ovaj dinamični autorski duo. Ali je jasno da je Petra Anić - Božić, diskretna i promišljena kakva sigurno jest, sjela i šivala čitavu noć: jer naprosto zna što radi. I ona bi se, radi širine vlastite perspektive, uskoro htjela okušati i u videoprodukciji. Snimanje, montaža, dizajn, izrada... Spoj performansa, mode, kostimografije... Sve najesen, na temu jedne davne zagrebačke legende o jednoj kraljici.