U hrvatska kina film "Lijepa večer, lijep dan" redateljice Ivone Juke došao je 21. svibnja. Gledatelji u foteljama vide konačan proizvod, a mi smo s producenticom Anitom Jukom razgovarali o tome kako je do njega došlo. Iza svega je mnogo truda, mjeseci rada...

Radnja filma smještena je u pedesete godine prošlog stoljeća. Koliko je bilo teško prikazati to vrijeme s obzirom na odjeću, obuću, automobile...?

Bilo je izuzetno teško jer pedesete godine nisu samo pitanje kostima i frizure nego cijelog svijeta koji više ne postoji. Morali smo paziti na svaki detalj: od tkanina, krojeva, cipela, naočala, satova, pisaćih strojeva, telefona, automobila, pa sve do načina na koji se ljudi kreću, sjede, puše, razgovaraju... Publika možda ne primijeti svaki pojedini detalj, ali odmah osjeti ako nešto nije istinito. Zato smo išli vrlo precizno, gotovo opsesivno, jer je Ivoni bilo važno da gledatelj odmah uroni u to vrijeme, ali da film pritom ne izgleda kao muzejska rekonstrukcija. Htjeli smo da pedesete dišu, da budu žive, opipljive i emotivne.

Foto: PROMO

Gdje ste i kako došli do rekvizita?

Rekvizite smo tražili na sve moguće načine. Dio smo dobili iz fundusa, dio od kolekcionara, dio smo pronalazili preko privatnih ljudi, antikvarijata, buvljaka, oglasnika, poznanika i obitelji koje su još čuvale predmete iz tog vremena. Neke stvari smo restaurirali, neke prilagođavali, a neke morali izrađivati posebno za film. Posebno su zahtjevni bili predmeti koji se vide u krupnom planu jer tu nema varanja. Ako kamera dođe blizu telefona, šalice, kemijske, novina ili komada namještaja, sve mora biti autentično. Imali smo osjećaj da stalno vodimo malu detektivsku potragu za prošlošću.

Foto: PROMO

Koliko je ljudi ukupno radilo na filmu? Koliko je bilo statista?

Na filmu je ukupno radilo nekoliko stotina ljudi, kad se zbroje autorska ekipa, filmska ekipa, glumci, statisti, postprodukcija, tehničke službe, logistika, transport, lokacije, kostim, maska, scenografija i svi koprodukcijski partneri. Ovo je bio velik film, ne samo autorski nego i produkcijski. Imali smo više od stotinu statista, a u nekim scenama bilo ih je posebno zahtjevno organizirati jer nisu samo stajali u kadru nego su morali izgledati kao ljudi iz pedesetih: s odgovarajućom kosom, držanjem, odjećom, obućom i energijom tog vremena. Kod povijesnog filma svaki statist zapravo postaje dio scenografije, atmosfere i istine filma.

Foto: PROMO

Koliko ste napravili kostima?

Napravili smo i prikupili vrlo mnogo kostima, nekoliko stotina odjevnih kombinacija, jer film obuhvaća različite prostore, društvene slojeve i vremenske situacije. Nije isto odjenuti umjetnika, partijskog čovjeka, zatvorenika, građanina na ulici, ženu u intimnom prostoru ili osobu u institucionalnom okruženju. Dio kostima šivan je posebno, dio je rekonstruiran, dio je pronađen u fundusima Jadran filma i prilagođen. Za nas kostim nije bio samo odjeća nego karakter. On govori tko je osoba, koliko se smije pokazati, koliko skriva, koliko je slobodna ili zarobljena.

Foto: PROMO

Koliko je prošlo od ideje pa do "puštanja filma u promet"?

Od prve ideje do trenutka u kojem je film došao pred publiku prošlo je više godina. Takvi filmovi ne nastaju brzo. Prvo postoji dugo razdoblje istraživanja, pisanja i razvoja scenarija, zatim traženje financiranja, koproducenata, lokacija, glumaca, pa priprema, snimanje, montaža, postprodukcija koja obuhvaća obradu zvuka, izradu vizualnih efekata, komponiranje glazbe, obradu slike, festivalski život i tek onda kinodistribucija. Kod 'Lijepa večer, lijep dan' taj je put bio posebno zahtjevan jer je riječ o temi koja nije laka, o povijesnom razdoblju koje je skupo rekonstruirati i o filmu koji ne pristaje na kompromise. Ali upravo zato mislim da je vrijedilo. Neki filmovi moraju sazrijevati dugo da bi na kraju imali snagu koju trebaju imati.

Foto: PROMO

Jeste li imali kakve savjetnike?

Da, naravno. Kod ovakvog filma ne možete se osloniti samo na dojam ili sjećanje. Konzultirali smo povijesne izvore, arhivsku građu, fotografije, dokumente, svjedočanstva preživjelih zatvorenika Golog otoka, ljude koji poznaju razdoblje, kao i stručnjake za pojedine segmente. Imali smo savjete vezane za povijesni kontekst, Goli otok, političku atmosferu pedesetih, ali i uz kostim, masku, scenografiju, rekvizitu i ponašanje ljudi tog vremena. Nama nije bilo važno samo da nešto izgleda 'starinski' nego da istinski prikazuje duh tog vremena. Ipak, ovo nije dokumentarni film nego igrani film inspiriran istinitim događajima, pa smo uvijek tražili ravnotežu između povijesne točnosti i Ivonine autorske vizije.

Foto: PROMO

Koliko je trajalo snimanje? Koliko ste sati najdulje bili na setu?

Snimanje je trajalo više tjedana i bilo je fizički i emocionalno vrlo zahtjevno, ali u isto vrijeme jedno od najljepših i najintenzivnijih iskustava koje smo imali. Radili smo na različitim lokacijama, od Zagreba i Samobora do Krka, Paga i Kumrovca, a svaka je nosila svoje izazove: vremenske uvjete, more, buru, jako sunce, transport, kostime, šminku, tehniku, statiste. Bilo je dana kad smo na setu bili po 15-16 sati, ponekad i više ako se računaju pripreme, putovanja i raspremanje. To iscrpi čovjeka, naravno, ali kad radite film u koji svi vjeruju, onda se dogodi nešto posebno: umor postoji, ali ga nosi zajednička energija.

Foto: PROMO

Posebno su zahtjevne bile scene koje su za glumce bile emocionalno teške, a za produkciju logistički vrlo komplicirane. Ipak, atmosfera na snimanju bila je zaista sjajna. Puno smo se smijali, bodrili jedni druge i uživali u procesu stvaranja, čak i u najtežim danima. Imali smo osjećaj da ne snimamo samo još jedan film nego nešto važno, nešto što ostaje iza svih nas. Ekipa je bila iznimno motivirana, od glumaca do zadnjeg člana seta, jer smo svi osjećali da stvaramo veliki film s velikom temom i velikim srcem. Mislim da se upravo ta ljubav, ta predanost i to zajedništvo vide na velikom platnu.