Diva 'Boljeg života': Svetlanu Bojković i danas zovu 'Emilija'

I danas me ljudi prepoznaju na ulici i kažu: ‘Emilija’. Ne mislim da me ta uloga obilježila nego sam bila popularna, ali onda je moja slava rapidno skočila, rekla nam je Svetlana Ceca Bojković (70).

Srpska glumica ove je godine proslavila pedeset godina karijere. Uloga Emilije Popadić u seriji “Bolji život” vinula ju je u visine. Kruta, uvijek ljutita u popularnoj seriji, a u stvarnosti sasvim drukčija.

- Karakterno nemamo nikakvih dodirnih točaka, privatno nisam ni blizu Emiliji. Ali, eto, prije nekoliko dana bila sam u Rovinju, prepoznali su me ljudi, vjerojatno zahvaljujući gospođi Popadić - rekla je gospođa Bojković.

Kaže kako joj je pedeset “glumačkih” godina proletjelo. Nije se umorila te se veseli novoj kazališnoj sezoni. Trenutačno ne sprema nove projekte, ima dovoljno starih predstava...

- To je moj život, nikad se neću umoriti ili zasititi glume. To je moje osnovno opredjeljenje - rekla je Bojković i nastavila:

- Iako ne mogu više raditi kao nekad. Sve je danas užurbano, tempo je strašan. No gluma je moj život, ne mogu odustati.

U djetinjstvu je shvatila da će joj gluma obilježiti život. Već su je na beogradskoj akademiji tražili.

Te 1968. godine imala je sedam premijera, upoznala je i prvog supruga, Miloša Žutića. O udaji za njega kaže da je to bila njezina osma premijera te godine.

- Bila su to divna vremena, tek sam upisala akademiju, a već su me zvali i glumila sam s velikanima. To mi je bilo čudesno. Ne znam ni sama kako sam to tad uspjela, ali zapravo je bilo jednostavno. Kako nam je rekao veliki Bojan Stupica, ako ne znaš plivati, skoči u bazen i naučit ćeš. Eto, ja sam isplivala - prisjetila se Bojković.

Oduvijek je željela djecu, no imala je problematičnu trudnoću. Bili su to za nju teški trenuci, a najveća životna želja ostvarila joj se 1972. godine kad je rodila Katarinu, odnosno Kaju, kako je ona zove. Danas je i ona glumica.

- Kaja mi je najveća sreća. I, da, ispada da je sve u mom životu vezano uz glumu. Prvi me suprug spremao za akademiju, a drugi je bio redatelj (smijeh).

Bila je, kaže, vrlo mlada kad je stupila u prvi brak, imala je tek 21 godinu. No i nakon razvoda te udaje za redatelja Ljubomira Draškića ostali su u dobrim odnosima.

- U početku mi je puno pomogao, pripremao me za akademiju. Nismo bili zreli, ali ljudski odnos nam je ostao uvijek - rekla nam je Bojković.

Za Draškića se udala 1990. godine. Ta je ljubav, ističe, bila jača od svih pravnih normi. Ušla je i u treći brak, i to sa Slavkom Kruljevićem. Bio je veleposlanik u Finskoj, pa je ondje živjela i ona.

- On nije iz mojega glumačkog svijeta, ali je umjetnička duša. Tako je valjda moralo biti. Dok sam bila mlađa, više sam se družila s ljudima iz tog miljea, pa je nekako bilo logično da su mi partneri vezani uz glumu. A sad mi paše ovako, našli smo se - rekla je glumica.

Obožava putovanja. Tek kad je izvan Beograda, potpuno se opusti i uživa. Često dođe i u Hrvatsku, gdje ima puno prijatelja.

- I nikad nemam nikakvih problema. Ljudi me prepoznaju i jave mi se. Bila sam nedavno i mislim da ću i sljedeće godine na ljetovanje u Hrvatsku. Također sam sudjelovala na nekoliko festivala u žiriju, baš je bilo lijepo - rekla nam je Bojković.

Dok ne radi, a to su rijetki trenuci, jer kazalište je njezin život, voli se opustiti u kuhinji.

- Ali ne da mi bude opterećenje i da nešto ‘moram’. Volim kuhati kad imam vremena, a ne da moram paziti hoću li nešto stići ili nekamo zakasniti. Kuham tradicionalna jela, to mi najbolje ide - otkrila je glumica.

Diva kaže da ne zna koliko ima cipela, koje su joj velika ljubav. No ima i drugi modni “fetiš”.

- To su mi sunčane naočale, bez njih ne mogu. One mi ponekad služe kao nakit, baš ih volim - dodaje.

U životu je, objašnjava, uvijek koračala uzdignute glave, pa čak i kad joj je bilo najteže. Nije posustajala ni kad je prolazila kroz depresiju.

- Što sam starija, to sve manje toga može utjecati da izgubim prisebnost ili da me u nekoj velikoj mjeri povrijedi. Međutim, postoji nešto drugo, a to je depresivnost, protiv koje se čovjek treba, ali i mora boriti. Neke me stvari i dalje mogu povući u depresiju, a tad moram pronaći svoje načine kako bih se obranila i spasila. U tome, naravno, uspijevam, ali prije svega jer sam svjesna situacije u kojoj se nalazim - objasnila je glumačka diva.

Lani se iz Finske vratila u rodni Beograd, gdje živi u stanu u potkrovlju, koji odiše stilskim namještajem, umjetničkim djelima i uspomenama s putovanja. U stanu ima izložene i figurice žaba, kojima, kaže, prema feng shuiju, drevnoj kineskoj metodi, privlači novac u kuću. Vrijeme, priznaje, najviše voli provoditi u velikom krugu prijatelja, ali ga jedva kad uspije pronaći.

- Na mom stolu je uvijek sve domaće i spremljeno po običajima koji se u mojoj obitelji vijekovima prenose s koljena na koljeno - ispričala nam je glumica. I dok njezini kolege uživaju u naslikavanju po gradskim kavanama, Ceca, koja je između ostalog dobitnica nagrade Zlatna Arena na Festivalu u Puli, koju je dobila za ulogu u filmu “Pas koji je voleo vozove”, priznaje da rijetko posjećuje gradske kavane. Najviše, kaže, uživa u šetnjama, gdje god se nalazila. Bojković je, uz Arenu, dobitnica brojnih nagrada i priznanja. Ni sama, priznaje, više ne pamti tko ju je sve nagradio.

Može se tako pohvaliti Oktobarskom nagradom grada Beograda, Nagradom “Joakim Vujić” za doprinos kazališnoj kulturi te Nagradom “Branislav Nušić” za životno djelo u komediji. Iako priznaje da ima malu mirovinu, ponosi se odabirom profesije.

- Tko god ima umetnički talent mora ga njegovati. Zahvaljujući njemu, gluma je jako žilava profesija. Umjetnici žive neki svoj paralelni svijet. Sve loše stvari zamjenjuju umjetničkim djelima - zaključila je Ceca.