Književnost zanima krv, znoj i suze koje se u povijesti ne vide

Rat je oduvijek bio u središtu književnosti. Kako pisati o ratu, kako se baviti velikim tragedijama, a ne biti patetičan i može li književnost biti prozor u prošlost samo su neka pitanja koja se nameću.  

U sklopu 4. Festivala svjetske književnosti koji se od 4. do 11. rujna održava u Zagrebu i u Splitu, u utorak se održala književna rasprava, svojevrsni okrugli stol, na temu:  'Muze i topovi: Ratne teme u književnosti'. Na raspravi su sudjelovali Ivica Đikić, Stefan Hertmans i Josip Mlakić, a moderirao ih je Hrvoje Klasić. 

Jedna od tema na raspravi je bila kako povjesničari, a pisci gledaju na povijest i zbog kojeg razloga pisci pišu o ratu. 

- Čini mi se da povijest i književnost ne zanimaju isti likovi. Krv, suze i znoj koje se u povijesti ne vide, to je ono što književnost najviše zanima. Pisac ne smije lagati sam sebi, a zatim i čitateljima - rekao je književnik Josip Mlakić. 

-  Ja se bavim pisanjem o ratu zato što pisci trebaju pisati o onome što ih zanima i onome što znaju. Rat je najradikalniji društveni potres i jako mijenja strukturu društva, grada, ličnosti. Rat ostavlja jako puno prostoran za dramu. Teško ćete naći danas neku relevantnu temu u kojoj nećete provući neki trag rata. A kad je riječ o historiografskog i književnog viđenja rata, književnost ako je dobra i ako je prava, predstavlja neki viši oblik istine od one istine šta se nudi u historiografskim knjigama. Književnost i umjetnost imaju tu moć da čak i ratne događaje prikaže na jednoj razini koja je bitno istinitija od one koja govori kroz same činjenice, a historiografija su činjenice, rekao je novinar Ivica Đikić. 

Na pitanje, od kud piscima motivacija da se bave povijesnom temom od prije više od sto godina i koliko taj veliki vremenski odmak otežava jedan plodan rad, odgovarao je Josip Mlakić.

- Loša povijest može bit iluzija, a književnost jednostavno ne može biti. Roman mora biti što više autentičan i pošten. Mi kada pišemo o fiktivnim likovima, mi onda možemo biti okrutni prema svojim likovima ali je jako mučno kada pišete o stvarnim likovima i tragičnom kraju. Stvarnost koju smo proživljeli bila je brutalnija od mojih knjiga, rekao je Mlakić i nadodao kako pisci biraju teme koji se direktno tiču i teme koji su ih obilježile njihov život. 

- Mislim da je glavna razlika između historiografije i književnosti je ta što književnik koji piše, piše iz dubine svog srca, rekao je belgijski književnik Stefan Hertmans. 

Jedna od tema rasprave bila je kako izbjeći patetiku u romanima. 

- Nije zadatak književnosti da se bavi osuđivanjem, izricanjem nekih moralnih osuda. Posao književnosti je da pokuša razumijeti što je vodilo ljude poput pukovnika Beare da u četiri dana organizira ubojstvo tisuće ljudi. Zadatak književnosti je i da pokuša ući u glavu takvog lika i otkriti razlog zbog čega se ponaša tako kako se ponaša, rekao je Ivica Đikić.

- Jako je bitna književnost sa odmakom jer je onda puno manja mogućnost da će pisac pasti u zamku određene patetike jer se sjećanje na događaj pomalo gubi, rekao je Mlakić.  

- Praunuci svojih djedova sada pišu o 1. svjetskom ratu i to zato što su dobili novi pogled i sada to mogu. Ja sada vidim posljedice tog rata, moj djed to tada nije mogao vidjeti, rekao je Stefan Hertmans.