Glumačka diva Smiljka Bencet: Samo me je muž ljubio na sceni

Kao djevojčica sam bila jako zaljubljena u tatu. Govorila sam da ću jednom i ja roditi sina Luku. Tata je 1945. otišao prema Bleiburgu i nikad se nije vratio, kaže Smiljka Bencet (83).

Glumici je nestanak oca i danas najveća bol jer ne zna gdje mu je grob. Rekli su joj da je posljednji put viđen kraj Zidanog mosta.
- Čovjek koji ga je zadnji vidio rekao je da si je tata zamatao noge. Rekao mu je: ‘Luka, dođi sa mnom da prijeđemo Dravu, sad će nastati džumbus’. Taj čovjek je bio na kamionu. Tata mu je odgovorio da ne može ostaviti ove svoje, pa je ovaj otišao. Radio je kao telegrafist u vojsci, nikad pušku nije uzeo u ruke - rekla nam je glumica.

Otac je 1945. odbio ruku spasa

U povlačenju je došao doma pozdraviti ženu i kćer. Svi su sa sobom nosili civilno odijelo da se presvuku prvom prilikom. Smiljkin tata nije uspio. Potom im je partija naredila da se presele u majčino ili očevo rodno mjesto. Smiljka je s majkom otišla u Varaždin. Bol za ocem nije jenjala do danas. I kad je 1978. došla u rodilište govorila je: “Došla sam roditi Luku”. Nije tad bilo ultrazvuka pa su je liječnici pitali: “Kako znate da će biti dečko?”. Glumica im je odgovorila da jednostavno - zna, osjeća.

Iako je i kao djevojčica stalno recitirala i pjevala, nakon male mature upisala je srednju medicinsku školu. Kad je došla na praksu, shvatila je da ne može dati injekciju i da to ne može biti njezin poziv. Zaposlila se u Varteksu, no nakon posla joj je ostajalo puno slobodnog vremena pa se upisala u dramsku grupu.

U glumu je ušla iz dosade

Redatelj varaždinskog kazališta rekao joj je: “Jako si talentirana. Nećeš valjda raditi u tvornici?”. U glumačku školu upisala se kao 15-godišnjakinja, uvjetno, jer za “pravi” upis trebalo je imati 17.

Po završetku škole Smiljka je iz Varaždina otišla u Bjelovar. Imala je samo 20 godina kad je upoznala prvu veliku ljubav, glumca Sašu Bindera.

- Hodali smo po gradu, on bi prebacio ruku preko mojeg ramena ili bih ga ja primila ispod ruke. Vrlo brzo dobili smo naputak iz komiteta da se raziđemo ili vjenčamo jer ovako širimo nemoral po gradu - prisjeća se.

Mladi par je odabrao vjenčanje, ali brak s dvije godine starijim kolegom nije štimao. Kad je prvi zanos prošao, shvatili su da imaju oprečne naravi. Smiljka je iz Bjelovara otišla u Karlovac, gdje je upoznala ljubav svojeg života, Vladimira Jagarića, s kojim je dočekala i 50 godina braka.

Zabranjeni poljupci na sceni

S devet godina starijim kolegom vjenčala se 1964. Bio je, priča, šarmantan, duhovit i zgodan. Nadimak Micek dao mu je Tito Strozzi, a ona ga je tako zvala do samoga kraja. Smiljka kaže da je uz Miceka Strozzi zavolio i nju. S mužem je prvi put na sceni zaigrala u predstavi “Siromaštvo nije grijeh”.

- Tad nije bio običaj poljubiti se na sceni. Micek me je ipak poljubio, a ja sam si mislila: ‘Kaj ću sad? Razmazat će mi šminku’ - prisjeća se Smiljka.

Kad je došla u Zagreb, hodala je u crnim gimnastičkim šlapama jer cipela nije imala. No dane u neimaštini ne pamti po lošemu, nego po idili i skladu.

'Gruntovačni' na engleskom

Suprug je s njom igrao i u kultnim “Gruntovčanima”. Imao je manju ulogu, Naceka. Da joj je netko tad rekao kakav će odjek imati uloga Regice, glumica mu, ističe, ne bi vjerovala.

– Kaže se: ‘Nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno’. Tako je i meni bilo s Regicom. Trebala ju je igrati Nela Eržišnik, no razboljela se i nije mogla doći na snimanje. Moji Šermentovi su me se sjetili i nazvao me je direktor ekipe. Ostala sam bez riječi i rekla: ‘Ja nikad nisam snimala, ne znam kako se to radi’. Rekao je neka samo dođem – prisjeća se Smiljka. Prvo su snimljeni “Mejaši”, a tri godine poslije i “Gruntovčani”.

- Ljudi nisu ni vjerovali da smo glumci, svi bi ruku dali u vatru da smo sa sela. Nisu nas šminkali, bili smo u prnjama i blatnim čizmama - prisjeća se.

Tek s odmakom od 15, 20 godina usudila se reći: “To je jako dobro, ne znam hoće li se ovako nešto uopće više snimiti”.
Iseljenici su ih jako voljeli, bili su oduševljeni jer su Dudeka, Regicu i ekipu smatrali svojima. Slovenci nisu htjeli titlove, a u Australiji su ih, na poziv Matice iseljenika, vodili od kuće do kuće. Svi su željeli ugostiti Dudeka i Regicu. U Australiji su bili mjesec dana i u razgovoru rekli da nemaju snimku “Gruntovčana”.

- Tad nismo imali ni videorekorder. Iseljenici su nam na odlasku dali snimku ‘Gruntovčana’ s engleskim titlom. Za honorar koji sam tamo zaradila doma sam kupila videorekorder i presnimila si seriju čim se reprizirala - kaže Smiljka.

Mazi bebe na ulici i hoće unuče

Glumica pamti i da joj je Ivo Pattiera govorio: “Moji dolje to ne gledaju, tko će vas razumjeti?”. No kad se jednom vratio iz Šibenika, rekao joj je: “Smiljka, oprosti što sam ti ono rekao. Došao sam u Šibenik i čekao da se društvo skupi. Nitko nije izašao, a u ponedjeljak ujutro su počeli s: “Isusek, Isusek, kaj bu ti Regica rekla”. Scenarist Mladen Kerstner je na nagovor Kreše Golika čak i mijenjao karakter pojedinih likova. Regica je u “Mejašima” bila rabijatna, bezobrazna, prosta, a u “Gruntovčanima” i odlučna, rezolutna, ali na malo mekši način.

- Nije više tako jezičava i kad se u ‘Gruntovčanima’ svađala nije na Dražeka vikala, nego se zbog njega svađala sa susjedima. Strašna ženska koja je ostavila pečat kao oštrokondža. Tko god je imao iole oštriju ženu, taj bi rekao: ‘Imam Regicu doma’ - rekla nam je Bencet.

Obožavatelji su je tad zasipali pismima, a kad su išli po domovima kulture, dobivala je kobasice u kutiji kao poklon jer su je doživljavali kao “sirotu Regicu”. Najteže joj je bilo na placu jer, čim bi se pronio glas: “Tu je Regica”, seljaci bi ostavljali štandove i došli.

- Barem pola godine nisam išla na Dolac. Bilo mi je neugodno. Nisu mi htjeli ništa naplatiti, govorili su mi: ‘Regica, ti si sirotinja’, a ja odgovarala: ‘Nisam, imam novca’ - priča glumica.

Prije šest godina izgubila je supruga s kojim se silno voljela. Ljudi govore da bol s vremenom bude manja, no Smiljka tvrdi da to nije istina.

- Što vrijeme dalje ide, to mi više nedostaje - kaže.

Ne žali što sin Luka nije nastavio roditeljskim putem. Svatko, kaže, prati svoju zvijezdu.

- Njega zanima sport, voli nogomet, voli putovanja. Proputovao je cijelu Europu zahvaljujući našoj reprezentaciji. I danas je tako, gdje god igra reprezentacija, moj Luka je među navijačima - kaže. Ne taji da silno želi postati baka, no sinu se još ne žuri.

- Kad vidim bebu na ulici, te bose nožice, ne mogu odoljeti, pa uvijek pitam mamu mogu li ih pogladiti. Jedva čekam unuka - raznježeno će Smiljka.

Još rado ide u kazalište i ne smeta je što sjedi među gledateljima. Na pozornici, kaže, gleda mlađe kolege, uživa i prisjeća se svoje mladosti. Poziva za snimanja joj ne nedostaje, no Smiljka ih redom odbija.

- Zvali su me i u sapunice, ali nemam snagu za današnji tempo rada. Stara sam škola, mi smo radili osam sati i gotovo. Tehničari, kamermani... Svi bi gasili svoje i krenuli kući. Nitko ih tad nije ni pokušao tjerati raditi dulje. Danas se radi od jutra do sutra. Takav tempo je naporan i mladima, sigurna sam da to ne bih izdržala - kaže glumica koja je posljednju predstavu odigrala u svojem matičnom kazalištu Komedija.

Zadovoljna je svojim životom, pa i danas tvrdi da ništa ne bi mijenjala. Svako vrijeme, kaže, nosi ljepote i poteškoće.

- Da se ponovno rodim, opet bih bila glumica - odlučna je.