Haso ne da ulicu Malnaru? Nije pustolova osobno poznavao...

Da nije bio novinar, Željko Malnar mogao je biti filmski glumac, maneken, pisac, ali svakako bi, čega god da se dohvatio, bio zvijezda. Tako mu je pao grah. 

Bio je visok čovjek, markantna fizičkog izgleda; plavook, dugokos, nalik na Zagora iz popularnih talijanskih stripova, ali je, što takvi frajeri obično nisu, bio dojmljivo obrazovan - filozofija, antropologija, književnost, znanost, bile su mu dobro poznate, što se vidjelo u svakom njegovom novinskom tekstu. U tim je napisima na jedinstven, duhovit način, spajao visoku učenost s ležernim humorom.

Malnar je bio jedinstvena medijska ličnost. U Zagrebu su bili zabilježeni slučajevi kada je njegova pojava na ulici izazvala masovnu histeriju obožavateljica, poput one koju su šezdesetih izazivali Beatlesi. 'Noćna mora' predstavljala je revoluciju u televizijskom izrazu, na svjetskoj razini. Njegova 'Noćna mora', njegova Republika Peščenica, njegovo carstvo poniženih i uvrijeđenih, koje je izveo na veliku scenu - na način koji je povremeno izazivao sablazan – sve se to danas može činiti provjerenim receptom uspjeha.

No neka netko pokuša izvesti išta slično. Držati gledatelje uz ekran punih sedam sati, popunjavajući program najvećim 'luzerima' grada Zagreba, nemoguća je misija. Kolega mu iz 'Noćne more' Braco Cigan tvrdi da je prije dva mjeseca poslao zahtjev da se u Zagrebu imenuje ulica po Željku Malnaru. 

- Ne znam. Ako je stigao takav zahtjev, možda u zadnjih nekoliko dana - rekao je Zlatko Hasanbegović, šef povjerenstva za imenovanje ulica u Zagrebu. Malnar je bio književnik, putopisac i genijalan dokumentarist, no čini se da bivšeg ministra kulture to ne dira, jer ga, kako nam je rekao, nije 'osobno poznavao'.

- Imamo puno imena iz prošlosti u fondu prijedloga za imenovanje ulica. Zbog toga mi je teško sad pričati o Malnarovoj ulici - rekao je Hasanbegović. Malo tko zna kako se uistinu zvao Ševa, čovjek koji je godinama bio ultimativna TV zvijezda 'Noćne more'. Pravo ime bilo mu je Zvonimir Levačić. Malnar je Ševu uzeo u svoju zaštitu, a kad je osnovao parodijsku državu Peščenicu, imenovao ga je ministrom obrane.

Kad je umro, vijest o njegovoj smrti objavio je i središnji 'Dnevnik' nacionalne televizije, koji je znao zaobići mnoge ugledne pripadnike establišmenta, dok je zagrebački gradonačelnik objavio poduži izraz sućuti. Bez Željka Malnara Ševica nikad ne bi završio u TV dnevniku niti bi ikad itko mogao pomisliti da će taj sićušni čovjek ikada dospjeti na TV ekrane, osim ako ga pregazi tramvaj.

Tajna njegova uspjeha svakako je u širini Malnarove ličnosti i jedinstvenoj hrabrosti izraza - koja je dijelom bila skopčana i s njegovom tjelesnom snagom. U kultnom eseju o Casanovi Stefan Zweig opisuje tragediju umjetnika. On, umjetnik, najčešće ne proživi ni stoti dio onoga što opisuje. Dane i noći provodi zadubljen nad rukopisom, peglajući izraz, uspinjući se i padajući, uvijek iznova nastojeći dosegnuti savršenstvo životnog opisa, zbog kojega se odriče jedne jedine stvari - života.

- Oni koji imaju vino, nemaju pehar. Onima koji imaju pehar nedostaje vina - kaže Zweig. Malnar je, kao Casanova, koji je ispisao roman svog života, imao sve, i vino i pehar.... Malo je koji televizijski novinar obdaren visokom pismenošću, a Malnar je bio. Ali zbog tog stila nije dobio grbu zbog stalne pogurenosti nad knjigom. Naprotiv, na konju ili motociklu obišao je pola svijeta. I kao književnik bio je hitmejker - knjiga 'U potrazi za staklenim gradom', koju je napisao s prijateljem Bornom Bebekom, stekla je kultni status i doživjela mnoštvo izdanja.

'Željko Malnar i Borna Bebek, kao neka vrsta hrvatskoga Corta Maltesea i njegova prijatelja Rasputina', piše na koricama knjige, 'putuju Turskom, Iranom, Indonezijom, Indijom, Afganistanom, Tibetom… u potrazi za mističnim tajnama, paralelnim svjetovima, ali i za samim sobom. Oni se spuštaju u špilje Kapadokije, silaze u podzemni svijet mrtvih s ljudožderima na Solomonskim otocima, otkrivaju tajne posljednjih pripadnika naroda Kailaša i ulaze u Stakleni grad s budističkim svećenicima na Tibetu...'. Tko to ne bi poželio?

Njegov je kafić osamdesetih godina prošlog stoljeća bio okupljalište mladih alternativaca odjevenih u crno. Nazivali su ih darkerima. U vrijeme famoznih samoubojstava, mladež odjevena u crnu odjeću bila je izložena nasilju jer su ih smatrali poremećenima i opasnima. Hrvatska je u to vrijeme bila vrlo konzervativna zemlja, s patrijarhalnom kulturom, pa je pojava mladeži koja se drogira i odijeva u crno, sklone sotonizmu, užasnula cijelu javnu scenu i duboko potresla obitelji.

Djecu su tih godina stariji upozoravali na pošast darkerskog pokreta i droga te mističnih rituala koje vodi neka moćna ali nevidljiva ruka, koja djeci ubija bilo kakvu autonomnu volju i, iz nepoznatih razloga, navodi ih na samoubojstva. Malnarov kafić dobio je ime Garude. Nazvan je po hinduističkom božanstvu, a Malnara su počele pratiti glasine da je baš on guru Crne ruže, ta nevidljiva ruka. Za života Malnar je, za 24sata, ovako prokomentirao optužbe na svoj račun:

- To je bila strašna zajebancija. Ja sam stalno putovao i bio sam prvi Jugoslaven koji je toliko vremena provodio vani po Indiji i nesvrstanim zemljama. Bio sam popularan, osobito u Srbiji, pa je glasina da sam u Crnoj ruži služila tome da me se diskreditira te da prestanem toliko putovati.

Zbog svega sam imao jako velikih problema jer su mi počeli otkazivati angažmane na televiziji, a imao sam i problema s okolinom. Čak su me jedanput priveli. To je bilo strašno. Sjedim oko dva ujutro u Đorđićevoj, a kroz vrata proviruju četiri policajca. Okrenem se prema njima i viknem: ‘Bu!’, a oni, kao u crtiću, pobjegnu i zalupe vratima - rekao je Malnar dodajući kako se kasnije smijao tim anegdotama, ali onda mu nisu bile smiješne.

Malnarovim, preranim odlaskom, gubi se svaka mogućnost da bilo što slično ikad vidimo u nekoj novoj inkarnaciji. To je kao 'Casablanca' Michaela Curtiza - samo bi se luđak i hulitelj usudio pomisliti na remake. Ako je uopće bio novinar, Malnar je bio najveći hrvatski TV novinar.

‘Poglavica koji govori’ bio je najveći frajer i maher putopisa

Malnarova veličina bila je u tome što je bio jednako ponosan i na ključeve grada Dallasa koje je 1986. godine dobio od njihovog gradonačelnika, kao nagradu za zbližavanje kultura i naroda, kao i titula ‘Poglavice koji govori’ koju je kao jedini stranac ikada dobio tijekom boravka u polinezijskoj državi Samoi. Novinari i urednici 24sata dan nakon Malnarove smrti ispratili su ga naslovnicom dostojnom istinskog frajera.

VIDI OVO: Kim Kardashian boardala i pala u jezero!