Splitska legenda rođena je 14. veljače 1923., njegove TV serije onomad su praznile ulice, volio je običnog čovjeka, razumio njegovu muku, zato je i bio vrhunski pisac
MILJENKO SMOJE
Jedinstveni kroničar 'Maloga' i 'Veloga mista' prošao je križni put od prezira do kanonizacije
Čitanje članka:
6
min
Najveći kompliment nekom piscu jest onaj kada njegove riječi zažive u narodu i ostanu narodne. “Neću politiku u svoju butigu!”, govorio je nekoć Meštar, a danas njegovu formulu ponavlja svaki građanin koji želi izbjeći diskusiju o neugodnim temama hrvatske politike. “Muke mi ježove!” Strikanova je uzrečica. “Jema, jema puno lipi’ stvari, ma i’ nesmin kazat!”, govorio je šjor Keko, nastojeći biti tajanstven i ostaviti dojam da pije informacije s nekoga bujnoga, tajnog vrela, dok je Meštar sažeo iskustvo mnogih ljudi na ovim prostorima: “Evo, ja iz ove svoje butige nisam maka’, a čet’ri san države prominija!”. Sve je te rečenice napisao Miljenko Smoje.
Njegovo “Velo misto”, serija o Hajduku, bila je silno popularna - zbog sjajnih dijaloga i niza velikih glumaca u nezaboravnim rolama - Ferata, Strikan i Netijak, Njegova Visost, Meštar, Pegula - svi ti likovi ušli su u legendu. U “Velom mistu” jedva da je bilo nezapažene uloge, sve do zadnjeg epizodista. Smoje je bio jedinstven pisac: iz njega su riječi u “makinjetu” curile organski, bez napora, tečno, onako kako bi bile izgovorene.
U Slobodnoj Dalmaciji pisao je, dva su podatka, od 1948. ili od 1950. godine do dolaska nove, demokratske vlasti. Ona ga je istjerala iz Slobodne Dalmacije, iako je uživao kultni status pa ga je Milan Rakovac nazvao “dalmatinskim Carlom Goldonijem” dok su ga Feralovci tretirali kao Barda. Teško je reći što je kod Smoje bolje - novinske kolumne, koje je u Feralu pisao do kraja života, knjige, priče, “novelete” ili scenariji.
“Od kasnih 50-ih do 70-ih Smoje će u Slobodnoj izbrusiti dva žanra ključna za njegovo novinarstvo: putopisnu reportažu i humoresku”, napisao je Jurica Pavičić. “Lunja Dalmacijom, često i na magarcu. Putuje u pratnji svog stalnog fotoreportera Feđe Klarića. Piše o ljudima i prostorima. Bilježi zadnje bljeskove nekih umirućih svjetova. Piše o njima na njihovu umirućem jeziku. Prvi u medijima sustavno koristi srednjodalmatinsku čakavicu....”
Njegovo “Malo misto”, serija koja je od 1969. kad je započelo snimanje do danas reprizirana devet puta, ultimativno je remek-djelo. Nijansiran, neideologiziran scenarij, uvjerljiv prikaz života u dalmatinskom gradiću, ispričan iz pera lokalnog poštara, vragolana, zapečatili su vrhunski glumci među kojima dominira bračni par, dr. Luigi, sjajni Karlo Bulić, i Bepina (Asja Kisić), no ostatak casta je također vrhunski. Mjesni poštar (pošćer) Andrija Bombišta je Mirko Vojković, Roko Prč proslavio je Borisa Dvornika, vlajina Anđe, lijepa Zdravka Krstulović, ostvarila je jednu od životnih uloga...
Serija prati razdoblje od 1936. do procvata turizma u Dalmaciji šezdesetih godina. Najslavnija epozoda je čuvena “Borbena polnoćka”. Radnja epizode zbiva se 1959. godine za Badnjak. Roko i njegova žena, svjesni komunisti, s djecom, u svoja četiri zida raspravljaju o - bakalaru. Roko želi jesti bakalar, ljut je jer ga nema, psuje, gunđa, ali žena ne da - jer je “to za zatucane”.
Vožnja kamere kroz ulice uvodi nas u svaku kuću, iza svakog prozora - slavi se Božić, odjekuju božićne pjesme, samo Roko i par lokalnih partijaša ne smiju slaviti. U jednoj sceni Roko hoda praznom ulicom i sam za sebe pjeva neku pobožnu pjesmu, ali čim susretne milicajca, mijenja repertoar i počinje pjevati “Padaj silo i nepravdo”! Usred TV serije, u vrijeme kad se to “nije smjelo”, partijski sekretar skrivećki pjeva božićne pjesme, a javno zagovara socijalizam. Cijelo Malo misto je na misi, a oni koji ne smiju, jedu bakalar, kite bor itd. - ali poskrivećki. Tko bi se u Hrvatskoj 1970. usudio napisati takav scenarij, koji prikazuje raspolućenost društva? No Smoje je tako pisao jer je pisao ono što je živio i vidio.
Miljenko Smoje u mirovinu je otišao u studenom 1979., sa samo 53 godine - bio je mlađi od autora ovoga teksta - “cilu božju noć nije oka stiska” sve dok mu “oči nisi stale suzit”... Potom cijele godine ispisuje “Dnevnik jednog penzionera”, briljantno štivo koje bi trebalo ponovno tiskati jer ga se ne može ispustiti iz ruku dok se ne dođe do zadnje stranice. To je život u Hrvatskoj, u Jugoslaviji, onakav kakav je bio 1979. godine, neposredno prije Titove smrti.
Kolindina famozna rečenica “U Jugoslaviji je bila samo jedna vrsta jogurta” je gola apologija režima prema Smojinu dnevniku. U Jugoslaviji, čitamo, nema ničega - nema kave, nema voća, nema mesa. Ali direktor splitske mesnice nalazi zanimljivo, šušnjarovsko objašnjenje - “nije drugovi da nema mesa nego vi previše idete” (jedete)... “Tuži se narod da nima ni voća”, piše dalje Smoje, u Zagrebu, u kojemu je temperatura ispod minus 20. “Samo truli jabuk, a ako su malo boje, onda po šest ijad kil. I ništa drugo. Naša dica su navikla na voće, na vitamine, i to je sastavni dil svakidašnje ishrane. (Ja san jija mandarine jedanput u ditinjstvu kad san jema paratifus, i otad kad bi god vidija koga da čiča mandarinu, uvik san mislija da jema paratifus.) Danas su druga vrimena. Ne moredu dica bez limuni, bez naranač, bez banan. Deboto svaka kuća jema i makinju za činit frape. Čujen da niki dan nije bilo u bolnicu limuni za bolesnike. Pojavili su se šverceri koji prodajedu limune i naranče po pet-šest ijad kil. I kafu prodaju. I svit plaća, kupuje, ne špijaje. Kako će ji špijat? Jema koji kupuju ne iz morbina, nego za bolest. Nikako ne razumin i nikad neću razumit: kako to da je od svega jedino zabranjena privatna prodaja voća i povrća? Moš privatno prodavat kruv, moš prodavat meso, moš prodavat ribu, moš prodavat vino, bibite, zlato moš prodavat, jemat svaku vrst radionice, otel moš zgradit, a bokun šporke butigice voća i povrća ne smiš. Kupujedu judi najmodernije makinje za gradnju cesta i ceste privatno gradu, jemadu buldožere, kamione, otele, zlato i briljante prodaju, ništa to ni perikulano, samo je opasno privatno voće i povrće prodavat. Samo bi butigica od voća i povrća mogla ugrozit socijalizam....”
Smoje je volio običnoga, nejavnog čovjeka, razumio je njegovu muku, i njegovu radost, vrijeme je provodio s njim, pisao njegovim jezikom - zato i jest bio vrhunski pisac. U dnevniku čitamo i da je stalno kartao s lokalnim svećenikom, on kojeg su žigosali kao komunista i Jugoslavena, premda komunist nije bio, a Jugoslaveni su u to doba bili mnogi. Heni Erceg napisala je kako su “predstavnici kvazikulturne elite Gradskom vijeću Splita uputili prijedlog da se nagrada dodijeli Miljenku Smoji, čije su TV serije “Malo” i “Velo misto” onomad praznile ulice jugoslavenskih gradova, a koji je devedesetih iz matične novinske kuće Slobodne Dalmacije protjeran kao pas, dok je horda tupavih nacionalista preuzimala te novine, a Smoje bio ovjenčan stigmom Jugoslavena, izdajnika, što je značilo stalne prijetnje, uvrede, opasnost slobodnog izlaska na ulicu. A onda su ga pozvali “vragovi” iz Feral Tribunea, pa se Smoje udomio u našoj redakciji i nastavio tući po svojoj makinjeti, izbacujući svoj opori humor, da bi ga kad je umro ispratila tek šačica ljudi, mahom iz Feralove redakcije.
Nije tu bilo ni izaslanika Ministarstva kulture, ni države, nije došao ni akademik, ministar u Tuđmanovoj vladi, koji je biranim riječima i predložio pisca za Nagradu grada, pa kazao kako je “Smoje imao određenih političkih problema”, ali da je “zadatak intelektualca da se suprotstavlja vlasti”, i slične bezočne svinjarije izgovorio je lik čiju biografiju označava upravo vjerno služenje režimu, kojemu se, eto, svaki intelektualac treba suprotstavljati...” Smoje je za života kotirao kao “Jugoslaven”. Kao takav prošao je križni put od prezira do kanonizacije. Ivica Ivanišević, Smojin biograf, napisao je kako je na piščevu pogrebu u Žrnovnici “kapsil bio dulji od povorke” (na dostupnim fotografijama vidi se da je ožalošćenih bilo manje od 30).
S vremenom su “grijesi” zaboravljeni, a Smoje postupno vraćen u književni kanon. Miroslav Krleža napisao je svojedobno kako vrijede samo oni spomenici koji se podignu i nakon rušenja. Smojin je, metaforički govoreći spomenik, takav. Smojin spomenik dignut je u Splitu, izdana je marka, komadi mu igraju u kazalištima, posvećuju mu se kinotečne večeri, segmenti festivala... Genij uvijek probije put kroz mrak.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
