Josipa Lisac: 'Moj moto je da ne igram baš uvijek na sigurno'

Voli reći da glazbu samo dijeli na onu dobru i onu lošu. I zato je dosad pjevala i rock, i pop, i jazz, i balade, sevdalinke, međimurske i makedonske narodne pjesme, zatim fado, ali i klapske i božićne pjesme... Teško je i nabrojiti sve njezine suradnje i zajedničke nastupe - od Dine Dvornika ili repera Nereda i Stoke do gitarističkih virtuoza Tommyja Emmanuela, Edina Karamazova i Vlatka Stefanovskog, od Guida Minea i Šabana Bajramovića do multiinstrumentalista etnoglazbe Slobodana Trkulje uz pratnju nizozemskog Metropola Orchestra...

Josipa Lisac počela je pjevati s 10 godina u zboru Hrvatske radio-televizije, a umjesto da nastavi s klasičnom glazbom, 1967. godine okreće se rocku. Godine 1971. upoznala je ljubav svog života - glazbenog vizionara Karla Metikoša. Samo dvije godine kasnije objavila je album “Dnevnik jedne ljubavi”, a do danas je to najprodavaniji album koji je već nekoliko puta postao platinast. Dvadeset godina zajedničkog života s Metikošem, sve do njegove smrti 10. prosinca 1991., zabilježeno je na 11 Josipinih albuma, među kojima je i album s prvom rock-operom na ovim prostorima - “Gubec-begom”.

Do danas ih je objavila 21, a biografija Josipe Lisac teško da bi stala u jedno izdanje našeg Cafea. Ovaj put povod za razgovor je Porin za životno djelo, koji će naša diva, kao i dirigent i skladatelj Tomislav Uhlik, dobiti u petak, 15. svibnja navečer. Nažalost, ove godine priredba neće biti glamurozna kao prijašnjih godina. Zbog korone 27. dodjela Porina - prvi put u dugoj povijesti, isključivo će se prenositi kao televizijska emisija iz Studija 9 Hrvatske radiotelevizije, a glazbenici će se uključivati putem videoveze. Nažalost, neće biti kolega i publike koji bi ovogodišnjim laureatima čestitali stojećim ovacijama, a i Josipa Lisac i Tomislav Uhlik doista to zaslužuju.

Kako će vam uručiti nagradu? Hoće li vam je dostaviti na kućnu adresu ili ćete doći na dodjelu?

Doći ću na dodjelu s Tomislavom Uhlikom i nagrade će nam uručiti pred kamerama. No općenito zbog pandemije atmosfera nije nimalo slavljenička.

Kako doživljavate izolaciju i brine li vas naše ‘novo normalno’ koje slijedi u budućim vremenima?

Izolaciju ne podnosim teško. Kad sam sama sa sobom, nikad mi nije dosadno, a i moj cijeli život je svojevrsna izolacija od vanjskog svijeta. To ne znači da ne pratim što se u svijetu zbiva. Gledam vijesti na televiziji i čitam na internetu, u tijeku sam sa svim zbivanjima, ali nakon svakoga koncerta uvijek sam se dobrovoljno izolirala da bih se odmorila i sabrala dojmove. Imam ljude s kojima mogu uvijek razgovarati, imam drage ljude koji mi odu u nabavku i donesu sve što mi treba, pa ne moram izlaziti. A za koncerte se ne plašim, doći će kad bude vrijeme.

Na sceni ste od sredine 60-ih, no mnogi još i danas otkrivaju vaše pjesme. Nedavno sam se vratila na snimku vaše izvedbe “Omer beže” iz davne 1974. na vašem YouTube kanalu...

Da vam samo kažem da je za tu snimku najzaslužniji Karlo Metikoš. Vidite kako je on bio pravi vizionar. Kad sam pjevala tu pjesmu, on mi je rekao: ‘Čuj, ovo je jako dobro! Idemo to snimiti i sačuvati video’. Da nije bilo njega, ta snimka danas ne bi postojala. A tko je tad mogao znati da će jednog dana postojati internet i nekakav YouTube?

Snimku ste postavili 2014., a do danas ju je pregledalo oko 850.000 ljudi. Jeste li ikad pročitali komentare?

Ne, ne čitam komentare.

Evo samo nekih od novijih, otprije nekoliko mjeseci: “Draga i poštovana Josipa, Bosna ti nikad neće oprostiti ako ne snimiš album sevdalinki!”. Drugi: “Ja pomislio - ma šta će ona sevdalinku, a nikad nitko za 100 godina neće joj se približit!”. Treći: “Draga Josipa, za vas je milanska Scala premala!”.

Ha! Postojala je ta ideja još prije 30-ak godina, otkad sam 1994. prvi put surađivala s maestrom Igorom Kuljerićem. Obradio je Karlove pjesme i izvodila sam ih sa Simfonijskim orkestrom i zborom HRT-a, a zatim smo opet surađivali 1997. kad smo napravili koncertnu verziju ‘Gubec-bega’. Sjećam se da sam mu rekla: ‘Maestro, velika mi je želja snimiti album s tradicionalnom glazbom. Uvrstila bih međimurske, makedonske i sevdalinke. Htjela bih prikupiti 30-ak pjesama i odabrati desetak za album. Bilo bi to ludo kad biste vi napisali orkestracije.’ Pogledao me i rekao: ‘Kad počinjemo? Sutra?’. I onda sam ja napravila najveću pogrešku. Stalno sam govorila: ‘Bumo sutra’, ‘Bumo sutra’ i na kraju - nismo nikad. No danas je sevdalinku na sasvim novi nivo podignula Amira Medunjanin. Predivno ih pjeva, i uz gitaru i uz simfonijski orkestar. Znate, kad pjevajući sevdalinku taknete dušu samo jedne osobe koja vas sluša, znači da ste uspjeli, a kamoli kad vam plješće cijela dvorana.

Što vas je spriječilo da nikad niste realizirali želju?

Jednostavno, možda moja lijenost, a možda, s obzirom na to da se nije nikad dogodilo, valjda se i nije trebalo dogoditi. Nikad nisam u životu ništa forsirala. Mislim da forsiranje nikad ne daje dobar rezultat. Ali me i dalje kopka ta ideja. Kad sam prije dvije godine bila u SAD-u i na koncertu napravila siže otpjevavši ’Jano mori’, ‘Niz polje idu, babo, sejmeni’ i ‘Zvira voda’, publika je bila oduševljena.

Osim glasa, vaš zaštitni znak je jedinstveni imidž. Koliko vas je boravak u SAD-u sredinom 70-ih inspirirao na važnost prepoznatljivog stylinga?

Vidite, upamtili ste moj styling, dakle, od početka 80-ih. Ali ja sam radila na tome od prvog dana. Pogledajte moje nastupe iz 60-ih na festivalima. Moj nastup 1970. na Opatijskom festivalu s pjesmom Zdenka Runjića ‘Oluja’. Nosila sam već tad unikatnu dugu haljinu s velikim prorezima, a oslikao ju je akademski slikar Nebojša Uglješić. Kad su me vidjeli u toj odjeći, nastao je šok. Komentiralo se, kritiziralo... unatoč pjesmi s kojom sam se visoko plasirala i koja se sluša i danas.

Slično je bilo i sredinom 80-ih kad ste nastupili na tadašnjoj Jugoviziji – izboru za Eurosong, s pjesmom “Gdje Dunav ljubi nebo”. Nosili ste kapu s dugačkim crnim šiljcima, a kad biste i danas sve to odjenuli, izgledalo bi avangardno. Jeste li kapu stavili neposredno prije izlaska na binu?

Ma kakvi! Bilo je to 1987. u Beogradu. Odjenula sam se u hotelu i onda su nas busom vozili u Sava centar koji je udaljen nekoliko stotina metara dalje. Sjećam se da sam imala velikih problema i pri ulasku u autobus, a i u autobusu. Morala sam sjediti izdvojena jer su ti šiljci stršali na sve strane i bojala sam se da ih ne slomim ili da nekog ne ozlijedim. I to je bila fantastična pjesma Krešimira Klemenčića, koja je tek puno kasnije postala omiljena i kod šire publike. Danas je antologijska. Haljinu je napravila divna žena - Ljubica Ruda, kreativna, lucidna, s njom sam surađivala nekoliko godina, a kapu je napravila Mila Višnjić. I tad sam izazvala potpuni šok i razne komentare.

Nikad niste odustali od avangarde unatoč komentarima. Je li to bio vaš hir, kako kažete u pjesmi?

Ne, to je moj stil i uvijek sam nailazila u životu na ljude koji bi to prepoznali, koji su mislili i koji misle isto kao i ja, i koji to razumiju. Ali ja se nikad nisam hranila komplimentima. Hoće li to netko prihvatiti ili osuditi? Ne znam, ali ja sam na tom svom putu uvijek htjela biti iskrena i svoja. Moj moto je da svaki dan moraš biti u riziku. Nikad ne igrati na sigurno. Slično je i s pjesmama koje sam birala i pjevala. Mnoge nisu bile odmah prihvaćene, ali su, kao i moja odjeća, tek nakon desetak godina dobile priznanje i bile zamijećene. Oduvijek se rukovodim istom idejom - a to je da treba biti dosljedan.

Neke moje pjesme ne ulaze u uho ‘na prvu’. Mnoge moje pjesme ljudi ne mogu pjevati. Ali kad bi ljudi mogli bez problema otpjevati moju pjesmu - pitam se što ću im onda ja na pozornici? Onda mogu pjevati i bez mene. A moja publika želi čuti mene. Želi čuti što im imam ponuditi. Očekuju od mene da budem drukčija. I da ih iznenadim. A ja imam odgovornost da ih ne smijem iznevjeriti i da im moram pružiti nešto što će pamtiti. Od 1992. svake godine održim koncert za Karla Metikoša. I svaki put je taj koncert drukčiji, nikad se nisam ponovila, čak i kad imam dva, tri koncerta zaredom. To traži koncentraciju i predanost. A to mogu samo zato što pjevanje i nastupi za mene nisu posao. Nikad nisu bili niti će biti.

Kako birate odjeću? Kako pronalazite dizajnere?

U početku sam se morala sama truditi, a kasnije kako se razvijala moja karijera, tako su i drugi pronalazili mene. Teško mi je danas i nabrojiti sve te divne ljude s kojima sam surađivala - tu su svakako Mila Višnjić, Alan Hranitelj, Staša Čimbur, Ida Stipčić Jakšić, XD, nakit Mladen Grubić... Gdje nalazim ideje? U glavi. Nemam tako puno odjeće, ali znam kombinirati i unaprijed znam što hoću.

Sviđa li vam se ideja da se ubuduće sve kupuje preko interneta?

Zašto ne? Ljudi ne vole kupovati preko interneta jer moraju unaprijed točno znati i odlučiti što žele. Vidite, ova korona nam je donijela mnogo toga lošeg, ali i dobrog. Sad gledam na televiziji – u kamionetu čovjek vozi svoj luk, paradajz, krastavce, salatu koju je uzgojio. Sve ti donesu pred kućni prag. Nažalost, tek sad smo otkrili sve dobre strane interneta i novih tehnologija. Kao da je to prije bio problem? Pa kad ruž naručim iz New Yorka, on mi stigne za dva dana. Zašto tako ne bi i karfiol i zelje iz okolice Zagreba? Ali problem je što ljudi teško prihvaćaju promjene.

A socijalna distanca?

Pa to je samo stvar pristojnosti. Zar sad moramo učiti da se ruke moraju često prati te da moramo provoditi higijenu. Vjerujem da se higijena ne provodi nego da se higijena živi.

Kad možemo očekivati novi album, pjesmu, duet?

Već imam snimljenu novu pjesmu i zapravo me korona spriječila u snimanju spota. Uskoro bismo i to trebali snimiti. Pjesma se zove ‘Daleko’ Tonija Starčevića i Željke Veverec te naslov korespondira s trenutačnom situacijom, koju nismo mogli predvidjeti u trenutku kad sam je snimala. Kao što vidite, uvijek sam spremna na iznenađenja, a da bih mogla iznenaditi druge, moram iznenaditi najprije sebe.

Znači li to da ćete možda na dodjeli Porina iznenaditi novim stylingom kojim ćete prkositi koroni? I hoće li biti prilike da otpjevate neku pjesmu?

Ne, još nemam ništa spremno. Nisam se još dogovorila sa samom sobom.