Ksenija Pajić: U ime ljubavi ne bih trpjela neki oblik frustracije

Intervju sa Ksenijom Pajić (52) nije bilo jednostavno dogovoriti. Premda je glumica pokazala iznimnu susretljivost, zbog njezina rasporeda umalo smo morali odgoditi naš razgovor. Tek što je završila snimanje “Tajni”, u kojima igra opasnu manipulatoricu Brigitu Franić, već je započela s pripremama za predstavu “My Little Corner of the World” u matičnom kazalištu Gavella. Iza nje je osam velikih uloga u domaćim telenovelama na račun kojih je prati titula “kraljice sapunice”.

U prvu se upustila prije deset godina kad je snimala “Villu Mariju”, prvu domaću telenovelu koja se od prošlog tjedna prikazuje na RTL-u. S godinama je redala uloge kojima je uspješno rušila stereotipe da se u takvoj vrsti posla od glumaca očekuje rutina. Privatno, Ksenija Pajić za sebe kaže da je posljednjih desetak godina ista. Došla je do točke u životu kad je konačno pronašla unutarnji mir. Ponosna je majka Vite, studentice glazbene škole, kojoj najradije kuha i sprema kolače. Jedna drugoj su najveća potpora. A ljubav? O ljubavi razmišlja, ali i govori s oprezom jer, kako objašnjava, godine su je tomu naučile.

Na setu ‘Ville Marije’ tjerali su me da lažem gdje se nalazim

Café24: Od uloge u “Villi Mariji” do danas prošlo je deset godina. Čini li vam se toliko?

Ne. Deset godina zaista je dugo razdoblje. Premda mi se ne čini tako davno. Ta sapunica bila je prvi takav projekt u Hrvatskoj, a time i velik izazov. Nešto novo, dotad potpuno nepoznato. Vjerujem da nisam jedina kad kažem da mi ni u primisli nije bilo koliko se velik, zahtjevan i dug projekt našao pred nama. Nismo znali u što se upuštamo. Svi smo u tom trenutku ušli u određen rizik, na čelu s producentom Romanom Majetićem. Za redateljicu su odabrali profesionalku iz Meksika, Aliciju Carvajal. Ona nam je otkrila tajne zanata. Divna me sjećanja vežu uz snimanje ‘Ville Marije’ pa mi se možda zbog toga uspomene čine mnogo svježije.

Café24: Što vas je nagnalo u taj izazov? Znatiželja?

Da. Volim svoju profesiju, a samim time i sve medije u kojima se mogu pojaviti. I teatar, i film, i serije, i radio. Lagala bih i samu sebe kad ne bih priznala da sam bila počašćena time što sam bila prvi izbor za seriju. Željela sam opravdati ukazano povjerenje.

'I danas se osjećam ispunjeno kad dođem u rodnu Rijeku'

Café24: Kad ste posljednji put gledali neki od nastavaka “Ville Marije”?

Prije deset godina. Upravo ću zato s pravim užitkom sada gledati. Želim se prisjetiti kako smo tada radili te usporediti elemente s današnjim načinom rada na serijama.

Café24: Vjerujem da nije nedostajalo anegdota na snimanju...

Dva ili tri tjedna uoči završetka snimanja nastupila je panika. To se, na primjer, do danas nije promijenilo. U isto smo vrijeme snimali u dva studija Jadran filma. Događale su se situacije kad je glumac morao biti istodobno u oba studija. Onda bi nas jedna ekipa ‘krala’ drugoj, nagovarali nas da ne govorimo da smo ‘tu’ jer trebamo snimiti samo jednu scenu. Zavladala je grčevita borba za glumca i to je postalo komično. I sama sam upriličila šaljivu situaciju kad sam se pojavila na setu s kratkom perikom. Pamtim Alicijinu reakciju kad sam joj rekla da sam se ošišala. Veoma mirno je odgovorila: “Nema veze, pričekat ćemo da ti kosa ponovno naraste pa ćemo nastaviti sa snimanjem.” Nije se dala šokirati.

Café24: Pogađaju li vas kritike dijela kolega koji formu sapunica javno degradiraju?

Ne razmišljam o tome. Član sam ansambla Gavelle od 1988. godine u kojem sam odigrala sjajan repertoar pa mislim da je u mom slučaju postignuta glumačka ravnoteža. Bez obzira na to što je u teatru literatura zahtjevnija, telenovele su proizvod za masovnu zabavu. Njihova svrha nije ista kao ona teatra. Premda, to ne umanjuje napor i trud koji se ulaže u snimanje samo jedne epizode sapunice. Nasreću, od publike koju susrećem na ulici, u dućanu ili u tramvaju nisam čula ili doživjela išta ružno ili neugodno.

'Volim i poštujem svoju publiku, ali ne živim od aplauza'

Dapače, svaki put su mi prilazili i komplimentirali na serijama. Kritike su uglavnom polazile od dijela kolega iz profesije koji se u takvim formama ne vide. Bože moj, to je stvar odabira. Ima i glumaca koji su s vremenom promijenili mišljenje pa nakon što su se kleli da se nikad neće pojavljivati u takvim formama, danas aktivno glume.

Café24: U kojem ste smislu najviše profitirali od titule “kraljica sapunica”?

Sapunice su mi donijele samopouzdanje. Iza svih uloga stoji mnogo uloženog truda. Zahtijevaju brzinu, odgovornost, profesionalnost, dobru memoriju, razumijevanje scene. Radim sa sjajnim ljudima, od redatelja do tehničara, svakodnevno sam pred kamerom. Osim toga, tu je i financijski moment benefita.

Café24: Osjećate li svoje godine u tom ludom tempu snimanja?

Kod mene godine još nemaju veze s tim. Nije još došlo do zamora materijala. Ipak, sve ovisi o tekstu i ekipi s kojom radim. U ‘‘Tajnama’ mi se sve poklopilo, tako da mi je tu ulogu bilo lakše odigrati nego neke prije pet ili šest godina.

Café24: Živi li glumac od pljeska publike?

Odgovorit ću šalom jer ne volim mistificirati profesiju kojom se bavim, pa tako ni taj aplauz. Drago mi je kad se publici nešto sviđa, ali to nije presudno. Ima predstava koje publika voli, ja ne, i obratno. Jednom je divno rekao Branko Ivanda: ‘Lako vama glumcima kad vam prije spavanja plješće tristo ljudi. Kako nećeš mirno zaspati?’

Café24: Koliko vas je obilježila uloga u filmu “Oficir s ružom”?

Prije tog filma iz 1987. snimila sam i ‘Za sreću je potrebno troje’. Oba su me filma obilježila. Riječ je o dvije različite uloge. U jednoj sam slobodna i vesela djevojka koja voli popiti, a u drugoj gospođa iz građanske obitelji koja u konačnici doživi dramu. Nakon ta dva filma igrala sam manje uloge tu i tamo i kasnije mi se više nikada nije ukazala takva uloga. Utoliko su me obilježile.

Café24: Krivite li koga zbog toga?

Došao je rat. Nije se snimalo. Poslijeratne teme nisu zanimale žene mojih godina. I nikada nije došlo vrijeme da moja filmska karijera krene. Da se razvije.

Café24: Biste li rekli da je lakše glumcima nego glumicama?

Glupo bi bilo reći da im je bilo lakše, ali bilo je znatno više dobrih muških uloga. Odnosno uloga uopće. Oni su ljubavnici, ratnici, pijanci, heroji, propalice... Žene su u tom smislu zakinute. Za glumice su najčešće rezervirane uloge mladosti.

Café24: Po čemu pamtite svoju?

Po bezbrižnomu djetinjstvu. Po odlasku u Zagreb, koji je donio za sobom svoje draži, čari i probleme. Upisala sam fakultet koji sam željela i radila posao koji volim. Imala sam sreću da me i Gavella obilježila. To je moj drugi dom.

Café24: Tko vas veže za rodnu Rijeku?

Roditelji. Imam i rodbinu, sestrične i tete. Prijatelja vrlo malo, prošle su godine pa su i naša prijateljstva izblijedjela. Ali volim miris Rijeke. Čim dođem kući, odjurim na Korzo, šetam obalom. Volim svoju Rijeku.

Café24: Godine brže prolaze, kažu, kad postaneš roditelj. Kako se nosite s prolaznošću?

Ne stignem puno misliti, ali ne bih htjela da me jednog dana to pitanje zatekne nespremnu. Nadam se da neće. Svako vrijeme nosi svoje pa, ako čovjek osluškuje sebe, na vrijeme se miri s onime što nas sve čeka. Valjda nitko ne misli da je vječan. Nadam se da ću se uspješno nositi s godinama, starošću i time što ću postati manje potrebna.

Café24: Vaše najbolje godine su...

Od četrdesete naovamo. Čini mi se da se sve konačno posložilo. Sve je sjelo na svoje mjesto. Zrelija sam. Znam što želim od života. I konačno sam pronašla svoj unutarnji mir.

Café24: Što danas znate o ljubavi, a niste u dvadesetima?

Nisam ni tada znala puno, a ni danas ne znam previše.

Café24: Koliko se promijenila ideja ljubavi u vašim očima?

U dvadesetima sam idealizirala ljubav, osobe u koje sam se zaljubljivala te zaljubljenost kao takvu. S godinama čovjek postane realniji pa mijenja prioritete. Kada si mlad, sam, slobodan i bez obaveza - ponesu te iluzije. A realnost s godinama postane mnogo važnija od prolazne zanesenosti.

Café24: S godinama nestaje romantika?

Rekla bih tako.

Café24: Jeste li još zaljubljeni?

Mogu reći i da jesam i da nisam.

Café24: Ima li mjesta roditeljskim savjetima kad ljubav dođe u pitanje? Trudite li se kćeri Viti (22) prenijeti svoja iskustva?

Naravno. Upozoravam svoje dijete. U tim godinama čovjek je sklon ući u nešto što se ubrzo može pokazati lošim. Krivi odabiri mogu biti katkad fatalni. Mladom čovjeku se čini da u ime ljubavi mora pretrpjeti baš sve, ali ja ne bih više. Moj savjet Viti je da želim da u životu pronađe čovjeka koji će je poštovati upravo takvu kakva je, voljeti njezinu osobnost. Međusobno poštovanje i razumijevanje temelj su svakog odnosa. Mrzim svaki oblik agresije, bio on psihički ili fizički, pa je na to upozoravam. Da joj se slučajno u životu ne dogodi da mora trpjeti oblik nečije frustracije. Ne treba bezuvjetno trpjeti u ime ljubavi.

Café24: Vita je vaš najveći ponos?

Ona je radišna. Studira klavir na glazbenoj akademiji. To je njezina strast i želja. Redovito vježba. Želi biti bolja. Premda kod nje to nije ambicija pošto-poto. Kod nje se više ističu radišnost i trud od ambicije. Mislim da ima zdrav odnos prema profesiji.

Café24: Laska li vam to što se, po uzoru na vas, upustila u umjetnost?

Drago mi je jer vidim da uživa. Bez obzira na to što bi bio njezin odabir, ja kao majka želim samo da bude sretna. I tu moje želje prestaju.

Café24: Strahujete li za Vitinu budućnost ako odluči ostati živjeti u Hrvatskoj?

Naravno. Ekonomska nestabilnost više ne bira žrtve. Brinem se svakog dana. Nekako se ipak nadam da će se za onoga koji vrijedi i koji je uporan naći mjesto pod suncem. Premda se to što ja u to vjerujem ne mora pokazati istinitim. Međutim, potičem je na usavršavanje sve dok joj to mogu financijski osigurati. Što sada? Da se zaposli nakon diplome? Gotovo da je to nemoguće u Hrvatskoj!

Café24: Biste li mogli podnijeti razdvojenost ako se Vita odluči otići?

Najljepše je biti kod kuće. Ali, da nema drugog izbora, pronašla bih način na koji bih se nosila s tom razdvojenošću. Napravit ću sve da njoj bude najbolje u životu.

Café24: Biste li opisali ulogu majke najzahtjevnijom?

To se ne može uspoređivati. Majka nije uloga. To je život.

Café24: Majčinstvo je vaš najveći uspjeh?

Majčinstvo je privrženost, apsolutna ljubav. Jedino je majčinska ljubav u smislu ovozemaljske ljubavi apsolutna. Ne traži ništa, a daje sve. Što bih da nemam svoje dijete? Kome bih kuhala? Kome bih pekla kolače da sam sama? Kao i svaka majka, živim za svoju kćer.

Café24: Kakva ste majka, prijateljica ili stroga i pravedna?

Nisam stroga, ja bih bar rekla. Nisam imala potrebe. Od Vite nikad nisam doživjela ništa ružno niti destruktivno. No mislim da nisam ni prijatelj. Jer to je uloga koja nije majčina. Odmalena sam nastojala osluškivati i razumjeti Vitine potrebe, želje, nastojanja. Pokušala sam i kritike uputiti samo kad su konstruktivne i potrebne.

Café24: Kako ste se nosili s izazovima samohranog majčinstva?

Nemam iskustvo odgoja djeteta kad su prisutna oba roditelja. Naravno da sam prolazila kroz teške trenutke. Nas dvije smo prolazile, na koncu, cijeli život same. I ono lijepo i ono ružno. Ja sam kćeri morala objasniti rastavu, probleme koje nosi i pojam dom. Ja sam bila ta koja je to morala izgovoriti. Kad je sva odgovornost samo na vama, sva briga, to je teret. Kako ja napravim, tako će nam biti. Trudila sam se najbolje što znam. S druge pak strane bilo mi je lakše u odgoju. Jer u zajednicama se zna dogoditi da jedan roditelj misli jedno, drugi drugo - to rezultira trzavicama, svađama, a za dijete traumama. Ono pati razapeto između dvoje. Ja s tim nisam imala problema.

Café24: Što za vas predstavlja duhovnost? U što vjerujete?

Ne volim trzavice, loše međuljudske odnose. Kada toga nema, najmirnija sam. U tom smislu sam idealist. Pokreću me jednostavne stvari, svakodnevne sitnice poput odlaska u prirodu, dobrog ručaka, knjige, odlaska na misu.

Café24: Vjera je važan segment u vašem životu?

Kad ostanem sama sa sobom, da. Vjera mi je važna. Mirnija sam kad vjerujem. Naravno, preispitivanja i sumnje dolaze i odlaze, no čovjek bez vjere nije potpun.