Mirni knjigovođa koji radi za krvavi meksički narko kartel

Ozark 

Dostupno na Netflixu 

Ocjena 3/5

Serija Ozark, koja je ustvari sasvim dobro lagano ljetno štivo i ništa više, dobila je nevjerojatan hype kao da je riječ o neviđenom remek djelu. I to iz tri razloga, prvo serija je emitirana u ljetno doba kada tv kuće u pravilu ne ispucavaju svoje najjače adute već se drže repriza (Igra prijestolja je iznimka koja potvrđuje pravilo), drugo Jason Bateman zvijezda bezbrojnih komedija u seriji igra ozbiljnu ulogu bad guyja pa svi lamentiraju o tome kako je on veliki glumac, a ne samo komičar (iako je ustvari najteže biti dobar komičar, jer ljude nije teško rasplakati, ali ih je bogami jako teško nasmijati) i treće jer se serija, Jason Bateman glumi knjigovođu koji pere novac za meksički nakro kartel, uspoređuje sa Breaking Badom. Osim mudrog izbora da se serija emitira za vrijeme ljetne suše, druga dva razloga seriji i njenoj budućnosti više štete nego što joj pomažu. Ipak, serija  od deset epizoda progutat će se u hipu za jedan vikend, no toliko će, 48 sati, trebati i da se zaboravi, jer u njoj se mnogo toga dešava, ali se ništa ne događa. 

Oksimoron kako se u seriji mnogo toga dešava ali se malo toga dođa prepisao sam, priznajem, iz kritike Mikea Halea u New York Timesu, i mogu reći da je ta dijagnoza točna. Naime, kako su stvari i likovi postavljeni i opisani u prvoj epizodi, takvima ostaju do posljednje. Problem koji je postavljen u prvoj epizodi, rješava se do posljednje. Jason Batemen je naizgled mirni obiteljski čovjek, financijski savjetnik i knjigovođa, koji živi u predgrađu Chicaga sa suprugom i dvoje djece, štedljiv je i vozi deset godina star auto, ne govori povišenim tonom i čini nam se da mu je najveće uzbuđenje pronaći neku rupu u zakonu i klijentima uštediti na porezu. Naravno, ta slika je potpuno pogrešna, jer je njegov glavni posao pranje novca za meksički nakro kartel, a brak i život u predgrađu sve je samo ne idealan - žena ga vara sa bogatim odvjetnikom. Njegov partner potkradao je narko kartel i naravno da je to sve završilo pokoljem, a Jason Bateman, odnosno Marty Byrde, suočen s cijevi pištolja uperenim u glavu brzinski smišlja izlaz kako će oprati masu love za kartel, jer ima super plan da se prezeli na jezero Ozark u Missouriju gdje mnoštvo malih biznisa pruža genijalnu priliku za pranje love, koju jezerom nije teško ni transportirati. So far so good. No, to je sve. Nakon toga stvari se mehanički gomilaju, jedna nevolja stiže drugu i to bez neke osobito dramaturški opravdane uzročno-posljedične veze. Jer naravno da su na jezeru neprijateljski šerif, white trash kriminalci, fanatični svećenik i obiteljsko klanski starosjedilački gangsteri. Neću otkrivati previše radnje, ali s takvom količinom problema nabačenih iz epizode u epizodu ni Walter White se ne bi mogao nositi. Također, likovi, a pogotovo Marty Byrde, ne doživljavaju gotovo nikakvu transformaciju, poput one Waltera Whitea od srednjoškolskog profesora do genija zla. Naime, Marty je od početka iskvaren, dok Walter White proživljava istinsku transformaciju vidljivu u svakoj njegovoj gesti, te jasno uzročno posljedično povezanu. U tom smislu usporedbe Ozarka i Breaking Bada su istinski loše po Ozark, jer te dvije serije se ne mogu staviti u istu rečenicu. Također glumačka transformacija iz komičara u ozbiljnog dramaturškog glumca nije osobito uspješna. Naime Jasen Batemen jest odličan glumac i to najbolje pokazuje u komedijama, u Ozarku njegova hladnokrvna slatkorječivost nije osobito glumačko dostignuće, jedina je razlika tekst koji izgovara (koji je ozbiljan) i situacija u kojoj se nalazi (koja nije smiješna). I tu serija gubi bitku sa Breaking Badom, jer na licu Waltera Whitea gotovo možete čitati šta misli, kako mu se kotačići u glavi vrte, dok je kod Martya Byrda to sve plošno i prilično nemotivirano. Ima tu i drugih nelogičnosti, primjerice, posao pranja love za drugi najveći narko kartel u Meksiku trebao bi biti strogo čuvana tajna, a Marty stisnut bilo kojom nevoljom laprda šta radi kome hoće i kako hoće. U dramaturški ozbiljnije postavljenoj seriji brzo bi mu bila začepljena usta. Zauvijek. 

Izvor svih tih problema vjerojatno je u tome što su kreatori serije Bill Dubuque i Mark Williams (scenaristi vrlo dobrog Računovođe) postavili likove i osnovnu radnju, a zatim svaku epizodu prepustili drugom scenaristu. To nije loš postupak, pod uvjetom da strogo kontroliraš početne premise i postupno ih razvijaš, no njih dvojica očito su scenaristu svake epizode dali prilično slobodne ruke i nisu pazili na brojne proturječnosti i nelogičnosti. 

Ipak, serija je vrlo gledljiva, prilično je atraktivna i napeta i da je marketinški stručnjaci nisu uspoređivali s Breaking Badom, vjerojatno bi ostavila puno bolji dojam. Ovako, sve to skupa je vrlo dobro - lokacije, glumci, produkcija, pa čak i osnovna priča - ali kad se usporedi sa Breaking Badom ostaje bez okusa i mirisa.