Najveći hrvatski blockbuster svih vremena je tijekom premijernog prikazivanja 1970. samo u Zagrebu vidjelo, kako navodi filmski povjesničar i dramaturški suradnik na filmu Škrabalo, 235.000 gledatelja
50 GODINA 'TKO PJEVA, ZLO NE MISLI'
Najveći hrvatski film u povijesti: To je domaći 'Zameo ih vjetar'
'Tko pjeva zlo ne misli' najveća je tajna hrvatske kinematografije. Koliko god puta ga pokušavali objasniti i posjesti u udobnu fotelju, kako popularnih tako i umjetničkih vrsta, stilova, žanrova i kategorija, njegova nam pristupačna, naoko prostodušna priroda, izmiče iz ruku i bježi u osamu divljine u kojoj nema kontrole, spokoja i udobnosti. Taj omiljeni film mnogih generacija samotni je divljak koji pripada filmskoj vrsti koja izumire. To je vrsta koja pripada svakome i nikome, pa je svi pokušavaju definirati kao da rješavaju starinski rebus u još starijoj vrsti dnevnih novina.
POGLEDAJTE VIDEO: Nova sezona u zagrebačkom HNK
Pokretanje videa...
00:42
Nazivaju ga kultnim filmom, što je smiješno, jer nešto može biti kultno samo ako ima sljedbenike kulta, a oni pripadaju zanemarivoj manjini s margine društva. 'Tko pjeva zlo ne misli' nije ni u jednom jedinom segmentu kultni film koji obožava mala posvećena skupina, nego najveći hrvatski blockbuster svih vremena koji je tijekom premijernog prikazivanja 1970. samo u Zagrebu vidjelo, kako navodi filmski povjesničar i dramaturški suradnik na filmu Ivo Škrabalo, 235.000 gledatelja. 'Tko pjeva zlo ne misli' hrvatski su 'Zvjezdani ratovi', 'Zameo ih vjetar' i 'E.T.', koji podjednako vole i gledaju obrazovani i neobrazovani, obična publika i doktori filmologije.
'Tko pjeva zlo ne misli' također je i školska lektira koju učenici gledaju prema školskom programu i potom pišu zadaće na temu purgerskog Zagreba, ljubavnog trokuta i dvorišnog pegleraja koji vodi simpatična i nadasve iskrena profesionalna dama za finu gospodu, Marijana (Vida Jerman), u čiju čast i pohvalu prefrigani mudrijaš Krešo Golik počinje film Paljetkovom pjesmom posvećenoj prelijepoj Marijani. Zašto Golik počinje film pjesmom posvećenom gornjogradskoj dvorišnoj prostitutki? Zato što je i ona, kao i svi koji žive u dvorištu, dio minijaturnoga društvenog utočišta u kojemu ima mjesta za sve i koji je humaniji, snošljiviji i suosjećajniji od svih poredaka u kojima su se dvorišni susjedi zatekli kroz povijest, od austrougarskog i starojugoslavenskog, preko ustaškog i socijalističkog, pa sve do današnjega demokratskog.
Svijet filma 'Tko pjeva zlo ne misli' nalik je na svevremenu građansku bajku, lokalnu zagrebačku utopiju bez politike, ratova i režima, u kojoj ništa nije savršeno i konačno. Nalik je i na šekspirovsku 'problemsku komediju' u kojoj su svi vječno i podjednako zadovoljni i nezadovoljni. Glavni junak Franjo Šafranek (Franjo Majetić) zadovoljan je, kako sam kaže, komoditetom koji mu pruža brak s Anom (Mirjana Bohanec), ali je i strašno nezadovoljan jer poput djeteta sanja o pustolovnijem životu i u birtiji kod Žnidaršića ispija špricere i raspreda o ratu u Abesiniji gdje bi želio odletjeti kao vojni pilot. Njegova Ana također je zadovoljna mirom i spokojem braka s Franjom, ali i nezadovoljna jer i ona želi neki pustolovniji život. A za nju pustolovina nije rat u Abesiniji nego ljubav, pa čita ljubavni roman s naslovom 'Moderna grješnica' i žudi za gospodinom Fulirom (Relja Bašić), istodobno tvrdeći da je 'poštena žena'. Fulir se ponaša kao otmjeni svjetski gospodin koji nije nekakav šnelfotograf nego fotografira jer voli umjetnost, obožava lijepe žene, lijepu odjeću i, kako kaže Ana, sliči Clarku Gableu.
Fulir je zadovoljan svojim ugledom i statusom profinjenoga gospodina, no nezadovoljan je jer nema novca za lagodan gospodski život pa će kisela lica pristati na brak s Aninom 'dobrostojećom' starijom sestrom Minom (Mia Oremović), lukavom, škrtom i proždrljivom usidjelicom koja u trenucima boli izaziva naše suosjećanje jer je i ona nezadovoljna svojom sudbinom obiteljskog nametnika. Golik završava film okrutno, brutalnim 'in medias res' izlaskom iz crkve sv. Marka nakon vjenčanja Mine i Fulira, a svi su sada i zadovoljni i nesretni jer će Franjo i dalje sanjati o Abesiniji, Ana žudjeti za Fulirom, Fulir za njom, a Mina strahovati da će je Fulir prevariti, što će on sigurno prvom prilikom učiniti. Golikova purgerska bajka ima formu sretnog svršetka i okus nesretnog trajanja života, nalik na neki živopisni perpetuum mobile, kojemu je jedini smisao da svi žive kako mogu, sanjaju što žele, opraštaju svima sve, pjevaju i ne misle zlo. Tko ne bi poželio živjeti u takvom filmu?
Ova Golikova pučka 'filozofija' ne bi mogla odolijevati epohama i desetljećima da nema čvrsti temelj redateljske discipline i svijesti o onome što se radi. 'Tko pjeva zlo ne misli' je strukturiran stihijski i epizodično poput Godardova 'Do posljednjeg daha', no ima armaturu dramaturški preciznog mehanizma komedije purgerskih manira u kojoj su, kao u Renoirovu 'Pravilu igre', svi u pravu i svi imaju pravo na svoje pravo, ma koliko to pravo bilo krivo. Što nas dovodi do razine koja sve više nestaje iz umjetnosti, a na kojoj nije važno tko je ili nije u pravu, nego kako tko živi i diše. Drugim riječima, važnije je kako tko ispija čašu vina ili pali cigaretu nego što misli o životu jer su njegove misli o životu vidljive iz ispijanja vina i paljenja cigarete.
Na razini priče 'Tko pjeva zlo ne misli' je komedija o ljubavnom trokutu viđena iz perspektive nepouzdanog pripovjedača, dječaka Perice (Tomislav Žganec), koji sve vidi i ništa ne razumije i samo se želi igrati tatinom sabljom i juriti dvorištem na romobilu. Kao i odrasla lica, i on ima svoju nesretnu stranu jer je jedino dijete u dvorištu, usamljen je, nema društva, zabave i igre, nego mora podnositi odrasle koje ne razumije i mamu koja stalno pjeva onu glupu pjesmu 'Ja ljubim'.
Film ima epizodičnu dnevničku formu romana Vjekoslava Majera 'Dnevnik malog Perice', čvrstu dramsku potku gorke komedije o ljubavnom trokutu (koji barem do kraja filma još ne postaje trokut), godarovsku modernističku strukturu u kojoj scene počinju i završavaju 'jumpcutovima' poput nevremena, zvuk lepršave građanske operete i izgled licitarskog srca s proštenja.
Kad sam na početku ovoga teksta napisao da 'Tko pjeva zlo ne misli' pripada filmskoj vrsti koja izumire nisam želio reći da danas nema dobrih filmova svih žanrova i smjerova, nego da ima sve manje vrhunskih snošljivih filmova koji ne dijele publiku na onu iz multipleksa i onu iz art kina. I sve manje je filmova u kojima lica, poput Franje, Ane, Fulira i Mine, postaju arhetipovi i važnija su od redatelja, ne zato što on nije majstor nego zato što je, poput graditelja srednjovjekovnih katedrala, nevidljivi majstor. Kad sam sada ponovno gledao film, divio sam se brzom ritmu, životnom bogatstvu prizora u kojima važne stvari projure na margini kadra jer je redatelj toliko sabran i dobro odgojen da ne želi gledatelja prisiljavati da vidi samo ono što on želi da vidi. Golik nam, poput Jeana Renoira, ostavlja slobodu izbora, a time i doživljaja. Ma koliko puta gledali 'Tko pjeva zlo ne misli'. nikad ga nećemo doživjeti na isti način.
I, na kraju, drago mi je što je u Hrvatskoj Golikova komedija proglašena najboljim hrvatskim filmom jer ne znam nijednu ozbiljnu listu na kojoj se među najboljim ostvarenjima nalazi komedija. Iznimka je Renoirovo 'Pravilo igre', no ta iznimka samo potvrđuje pravilo da su komedije, a riječ je o najzahtjevnijem žanru, najmanje cijenjene.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
