Dok smo slušali tužne ispovijesti i razgledali crteže koje su mu ostavljala dječica pored kuće, začuli smo otvaranje prozora. Okrenuli smo se i zatekli ženu plave kose, u crnoj rolki. To je bila Olivera...
ZASPAO JE PANONSKI MORNAR
Olivera je bila njegov svijet: Uvijek je stajala na prozoru, čekala Đoleta i njegov zvižduk
Spremajući ispit često sam gledala kroz prozor kad će se pojaviti. Tad mobilnih telefona nije bilo, pa je Đole zviždao pod prozorom. Kad bih čula njegov zvižduk, brzinom svjetlosti bih strčala kroz hodnik da ga vidim, tako da je ta pjesma ‘Provincijalka’ to na vrlo lijepi način ispričala.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI
Pokretanje videa...
01:34
Ispričala je to jednom Olivera, životna ljubav panonskog mornara, koji je u petak, 19. veljače zaplovio u vječnost. A Olivera? U crnoj dolčeviti, iza koje naviru bol i tuga za ispraćenom ljubavi, i dalje stoji na prozoru. Zvižduk su ugasili lampioni.
Petak, 19. veljače, Balkan je zaplakao, a njegove suze još dugo će se brisati. U petak nas je napustio jedan jedini, neponovljivi Đorđe Balašević.
Novosadskog kralja više nema
Za one koji nisu najbolje upoznati s njegovim likom i djelom, Đorđe je bio kantautor, pjesnik, umjetnik i duša koja će zauvijek živjeti kroz izvanvremenska djela koja su obilježila mnoge generacije. A za one koji vrlo dobro znaju tko je Balašević, za one koji su ga voljeli, poštovali, slušali i poznavali, dovoljno je reći panonski mornar koji je jučer započeo svoju vječnu plovidbu. Nakon što smo saznali za njegov gubitak, uputili smo se prema Novom Sadu, iz kojeg je sve počelo. Dan nakon saznanja da nas je Balaš napustio, posjetili smo njegov obiteljski dom u Cvijićevoj ulici. Ovoga puta nisu se čuli glazba i dobro poznati glas iz kuće...
Ispred iste smo zatekli betonski stol prepun svijeća, poruka i cvijeća, ali i tišinu koja je odzvanjala duž ulice. To nije bila neugodna, napeta tišina, nego su se u zraku mogli osjetiti mir i spokoj, iako novosadskog kralja više nema. Od usputnih prolaznika uspjeli smo saznati da su još večer prije ljudi masovno počeli dolaziti ispred kuće legendarnog Balaševića, ostavljajući emotivna pisma, palili svijeće, posljednji put se pozdravili od voljenoga glazbenika i pustili suzu.
Istu scenu zatekli smo i kad smo pristigli. Iz minute u minutu ljudi su dolazili, činilo se da ne prestaju da posjećuju ovo mjesto na kojem su se opraštali od velikana. Nismo mogli da ne primijetimo suze i tugu koji su vrištali iz očiju svih onih koji su došli odati počast Balaševiću.
Ugledali smo ženicu, koja je uz pokoji jecaj brisala suze, te smo odlučili da joj priđemo i saznamo što je za nju predstavljao poznati umjetnik. Bila je vidno utučena, ali je odavala dojam kao da jedva čeka ispričati svoje iskustvo s Đoletom.
- Imam osjećaj kao da sam izgubila nekog svog najbližeg. Voljela sam i pjesme i njega i prozu i sve. Bio je divan čovjek. Imala sam priliku upoznati ga, vrlo jedna interesantna anegdota. Kad je izdao posljednju knjigu, imala sam upalu pluća i suprug mi ju je kupio. Imam sve njegove knjige i sve su mi potpisane, pa sam htjela da mi i ta posljednja bude potpisana, ali nisam znala kako da dođem do njega. Nakon možda šest mjeseci srela sam ga u centru. Počeli smo pričati i rekla sam mu kako bih voljela da mi ta knjiga bude potpisana, a on onako hladno: ‘Pa naći ćemo se mi’. Sutradan sam išla istim putem na posao, ali u suprotnom smjeru i u drugo vrijeme. Prije toga sam razmišljala da li da stavim njegovu knjigu u torbu i odlučila sam to uraditi, jer nikad se ne zna. I idem ja tako istom tom ulicom u centru, kad eto njega. Zastala sam i rekla mu: ‘Pa to je nemoguće’, na što on meni odgovara: ‘Mi smo se dogovorili’. Nikad to neću zaboraviti - ispričala nam je Ruža.
'Bio je tako običan, a opet čitav Novi Sad'
Slušajući nju, i drugi su htjeli podijeliti s nama svoje priče. Uglavnom su to bile riječi hvale, emotivni susreti s muzičarem koje nikad neće zaboraviti i nostalgične uspomene. Prišla nam je i jedna mlada majka koja je s bebom došla odati počast cijenjenom kantautoru. Nije mogla suspregnuti suze pa nam je uz jecaje ispričala:
“Čitav život pamtit ću jedan od najljepših osjećaja koji sam doživjela prolazeći ovom ulicom. Vozila sam se, a na radiju je svirala njegova pjesma. On je stao na ogradu kao jedan najobičniji, dobri susjed, naslonjen je virkao tko prolazi. Nikad neću zaboraviti tu scenu. Bio je tako običan, a opet čitav Novi Sad”.
Dok smo slušali tužne ispovijesti i razgledali crteže koje su mu ostavljala dječica pored kuće, začuli smo otvaranje prozora. Okrenuli smo se i zatekli snuždenu ženicu plave kose, u crnoj rolki koja nas je zamolila da sve crteže prebacimo kod ostalih znakova pažnje, plišanih igračaka i pisama. To je bila Olivera, njegova supruga, ljubav života i vjerni pratilac kroz život.
Upravo je Olivera Balašević bila inspiracija mnogih njegovih djela, njegova muza za vječne stihove i proze koji će zauvijek živjeti. Uputila nam je “težak” osmijeh, koji je odavao njezinu unutrašnju bol. Pitali smo gdje se Balašević najradije zadržavao i pio kavu posljednjih godina netom prije nego što je zatvorila prozor. Ljubazno je opisala: “Kod kuće je pio kavu, posljednjih nekoliko godina samo kod kuće, samo ovdje...”. Ubrzo je zatvorila prozor i navukla zavjese, dok su Balaševićevi obožavatelji nastavili dolaziti i odavati mu počast ispred kuće. Poslušali smo Oliveru, pomakli crteže i uputili prema centru grada. I grad je plakao...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
