Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
0 komentara

Robert Knjaz: Najveći uspjeh su mi djeca, uvijek me usreće

Hiperaktivni dečko iz Dugava, autor "Svlačionice", priča kakav je bio kao dječak, zašto plače na utakmicama, gubi li kad kontrolu i tko je najveći zafrkant u obitelji

Robert Anić/PIXSELL
Foto: Robert Anić/PIXSELL
0 komentara

Sve je počelo prije 13 godina dok je televizijski voditelj Robert Knjaz (42) bio još mlad i prpošan momak. Prva sezona “Svlačionice” koju je tada osmislio postigla je velik uspjeh. Humorom i imidžem jednostavnog "dečka iz susjedstva" simpatije publike osvojio je i autorskim emisijama “Mjenjačnica”, “Koledžicom po svijetu” pa i “I to je Hrvatska”. Već mjesec dana gledatelje na drugom programu HTV-a ponovno uveseljava "Svlačionicom", u kojoj na originalan i zabavan način predstavlja svoje goste. Početkom godine diplomirao je filmsku režiju, a od svih poslovnih uspjeha najdraža mu je uloga oca.

Café24: Kakav je osjećaj ponovno snimati “Svlačionicu”? 


To je kao pjesma, sve pjesme imaju note, ali nijedna nije ista. U svakoj emisiji je novi gost, negdje i dva ili tri, prema kojem radimo novi scenarij. Svaka epizoda nudi priču o nečijem životu, nove situacije, zabavne i dosad nepoznate detalje... Ovaj put više sam se koncentrirao na portret gosta nego na skečeve i zezalice. 

Café24: Koga će gledatelji upoznati u sljedećim emisijama "Svlačionice"?

 Bit će tu raznih gostiju koji će podijeliti razmišljanja i stavove o tome ima li u Hrvatskoj života prije smrti, o optimizmu, o tome kako je uspjeh moguć. Mogu otkriti braću Navojec, nogometne reprezentativce među kojima je i Mario Mandžukić, rukometnog reprezentativca Domagoja Duvnjaka i još puno njih... 

'Nagrada tvom egu, ali da si pametniji zbog toga nisi'

Café24: Kako ste proslavili nedavnu diplomu filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti?

U užem krugu od tristotinjak gostiju. Šalim se, zapravo sam imao manji tulum na akademiji koja je sadržavala red recitacije, red pantomime te je pred zoru začinjena disko i break danceom ekipe iz studentske referade. Pravo slavlje će biti kad jednom snimim film. Ali prvo moram završiti zabavne TV projekte. 


Café24: Vaš rad okrunjen je brojnim nagradama poput nagrade Marija Jurić Zagorka za talk-show "Zaleđe" te godišnja nagrada HRT-a za "Svlačionicu". Koliko vam znače ta priznanja? 


Kad sam bio mlađi, mislio sam da nagrade nešto znače. Kad sam dobio prvu nagradu 1998. godine, redar me nije htio pustiti među dobitnike jer mu je bilo čudno da sam je ja dobio. Kad sam dolazio po nagradu, snimatelj HTV-a je već ugasio kameru, pa se jedino ja nisam vidio i jedino moje ime nisu napisali u novinama. Tata mi tada nije vjerovao da sam je dobio. Priznanje godi tvom egu, ali da si bolji i pametniji zbog toga - nisi. 


Café24: Koliko su vaš rad, pa i način humora, odredile Dugave i sredina u kojoj ste odrasli? 


To je izvor iz kojeg sam se napajao. Istina, tu je bilo i blatne vode, i mulja i svega. Novi Zagreb je odličan kvart, jer u doba kad nije bilo interneta nije nudio ništa osim hrpetine ljudi na ćošku koji su pljuvali na kup i smišljali gluposti. Zabava se nije nudila kao danas s gadgetima. Imao si tri televizijska programa i što ti je drugo preostalo nego da izađeš i družiš se s frendićima? Danas sam zahvalan što sam bezbrižno odrastao. Već neko vrijeme planiram napraviti dokumentarno-igrani film, komediju s elementima drame i tragedije. Zvat će se 'Kako je fejsić ubio zidić'. Želim u Dugavama napraviti karmine i veliki sprovod za sve zidiće u kvartu. Zidići su, kao nekadašnje mjesto okupljanja i druženja, nažalost, izumrli.


Café24: U emisijama se uvijek zafrkavate, a ni intervjui vam nisu puno drukčiji. Jeste li takvi i sa svojom djecom, Emanuelom, Sunčicom i Lukom?


Jesam! Uvijek se zafrkavam sa svojim klincima i oni sa mnom, a svi zajedno se zafrkavamo s mamom.

Café24: Koje od njih vam karakterno najviše sliči?


Za sada je najstariji Emanuel najveći zafrkant i neki put sam ljubomoran na njegove fore jer su bolje od mojih. Imam različite 'modele' klinaca doma pa ćemo vidjeti tko će na čiju stranu povući. Kaže se da djeca sliče roditeljima. To je točno, ali djeca imaju puno svojeg, nečeg novog, genijalnog, lijepog. Svatko od njih troje ima nešto moje i mamino, a i puno toga svoga. 

'Ne poznajem nijedno dijete koje nije zabavno'

Café24: Jeste li zbog toga što ste jedinac priželjkivali mnogo djece? 

Uvijek sam htio imati puno djece, ne samo zato što sam jedinac nego zato što obožavam djecu. Uvijek ti uljepšaju i oplemene dan, uvijek su pozitivni što god se dogodi, uvijek ti oproste. Klince mogu hvaliti do jutra, djeca su mi stvarno mrak. Zapravo, ne mogu zamisliti da su neke starije, odrasle osobe nekad prije bili takva genijalna djeca. Ne poznajem ni jedno dijete koje mi nije fora i zabavno i baš me zanima kad se dogodi taj 'kvar' na putu odrastanja. 


Café24: Kako kao obitelj najradije provodite zajedničko vrijeme? 

Zapravo mi je najljepše kad odemo na neki izlet i kad smo sami. Današnje vrijeme raznese čovjeka od silnih obaveza i red je da se kvalitetno odmorim. Tako sam svoju obitelj odveo u Rim, Beč... Žena me uvijek pita zašto moramo ići izvan Hrvatske. Zato što ću, kad smo u Hrvatskoj, uvijek nekog sresti ili će mi zvoniti telefon i opet neću imati mira. Kad izađem iz Hrvatske, orijentiran sam samo na njih, i to mi je genijalno jer čujem sve ono što mi nisu uspjeli reći zadnjih nekoliko tjedana. Imamo mi i lijepih trenutaka svakodnevno. Moj posao je takav da imam klizno radno vrijeme i sam sam sebi šef, tako da puno vremena uspijem provesti s klincima.

'Klinci mi kažu da nisam stog roditelj'

Café24: Tko je popustljiviji roditelj, vi ili supruga Zrinka? 

Nekad je to ona, a nekad ja. Klinci kažu da nisam strog. Nekoliko puta smo supruga i ja s njima razgovarali da čujemo što im je dobro, a što loše kod nas roditelja. Bili smo zadovoljni s odgovorima. To mi je napunilo srce i to znači da idemo u pravom smjeru. U nekim stvarima moraš biti strog. Neću im dopustiti da budu huligani ili da skaču na glavu. Dijete treba biti živo, ali mora imati svoje granice. Moraju biti pristojni i znati što je bonton.


Café24: Je li istina da vam je na svadbi sviralo Zabranjeno pušenje i da ste imali dvije svadbe? 


Istina je. Jedna je bila za roditelje i ostatak familije u restoranu, ono kulturnjak varijanta. Onda sam zakupio prostor u zagrebačkom klubu i pozvao 200-tinjak frendića i više napravio super tulum. Prije Zabranjenog pušenja svirao nam je bend DOP - Dugavski oslobodilački pokret. 

Često razgovara s gledateljima da vidi kako žive

Café24: Čega se najradije sjećate kad se spomene baka Slavica? 

S bakom sam surađivao dulje od pet godina i kad god bismo se vidjeli, razveselila bi me i uljepšala mi dan svojom pozitivom. Bila je iznimna žena i jako mi nedostaje. Sa 70 i nešto godina hodala je na pisti na sajmu mode u Milanu, vozila se Ferrarijem po stazi gdje se vozi Formula, bila u Cannesu na festivalu s Christianom Slaterom, glumila u reklamama. Proživjela je toliko toga, a i ja s njom. Baka je bila sjajna žena.

Café24: Zbog slave ste odavno izgubili anonimnost. Kako se snalazite u situacijama prepoznavanja? 

Volim svoje gledatelje. Dosad mi nitko nije prišao s nečim negativnim. Normalno da se ne mogu ljutiti na nekog tko mi želi ukrasti malo vremena. Često popričam s ljudima koji me ne poznaju, čisto da vidim kako žive. Za osmijeh uvijek imam vremena.

'Lijepo je kad se ljudi ujedine, pa makar i zbog nogometa'

Café24: Od 1998. pokušavate ići na nogometna prvenstva. Na kojim ste velikim natjecanjima bili, gdje vam je bilo najbolje i zašto? 

Najbolje mi je bilo u Japanu, gdje je bilo puno manje navijača nego inače i to su bili takvi biseri da se o svakom od njih može snimiti film. S mnogima sam ostao frend i danas. Nekad sam nogomet shvaćao puno ozbiljnije, tako da sad baš ne ronim suze kad izgubimo. Lijepo je kad se ljudi ujedine, pa makar i zbog nogometa, jer je malo stvari zbog kojih se tako udruže.

Café24: Znači znali ste zaplakati zbog utakmice?

A tko nije? Naravno da sam znao zaplakati. Posljednji put je to bilo kad smo igrali s Turskom. Dok sam snimao u Imotskom, susreo sam čovjeka koji mi je rekao da mu je šef nakon te tekme dobio infarkt. Još nismo zbrojili žrtve nakon Turske.


Café24: Tko i što vas može nasmijati? 


Život! Obični ljudi, plac, Hrelić. Odeš na Hrelju i ondje imaš kino i kazalište. Tamo bih dnevno mogao podijeliti 700 Oscara za glavne, sporedne i epizodne uloge, scenarij, obleku, tetovaže, najoriginalniju stvar koja se prodaje. Kad god je čovjek loše volje, treba otići na Hrelić.

Café24: Izgubite li ponekad kontrolu i kako to izgleda kod vas? 

Ne vjerujem baš u horoskope, ali sam s godinama shvatio da sam pravi Bik. Njega netko provocira dva sata crvenom krpom i on okolo juriša kao budala, a kad poludi, zaleti se na toreadora. Možeš tjedan dana gazit po meni, ali kad poludim, srušim zid i zgradu (smijeh). Ali nakon toga se brzo ohladim.

Café24: Jeste li kao mali bili hiperaktivni? 

Uvijek sam radio neke psine drugima i trebalo je dosta vremena da shvatim da drugima baš nije smiješno kad mu staviš špek u tenisicu. Nisam bio mamina maza, ali okajao sam svoje grijehe i sada pokušavam svakog dana biti što bolji. 


Café24: Čime ste se željeli baviti kao klinac i jeste li ikad mislili da ćete zabavljati publiku svojim humorom i emisijama?

Dosta dugo sam htio biti pilot borbenog, lovačkog aviona, ali mi majka nije dala. Naime, u to vrijeme, da bi postao pilot, morao si ići u JNA na akademiju u Mostar. Zahvalan sam mami što me spriječila u tome. Pročitao sam da danas možeš otići u Rusiju, gdje te netko poštenski provoza u MiG-u 29, ali kad sam skužio da taj izlet košta sto tisuća kuna, nekako me naglo ohladilo. Naletio sam se u životu dosta u helikopterima i avionima...


Café24: O čemu ste ovisni, osim o radu?


O stvaranju. To je predivno. To može biti bilo što - od toga da sazidaš zid ili naslikaš sliku. Kad nešto čovjek sam napravi, to je čarobno. To je ono što nas odvaja od drugih bića na zemlji. Životinje, recimo, rade s čistom i logičnom namjenom, u pravilu zbog preživljavanja ili produžetka vrste, ali jedino ljudi mogu i znaju recimo - potkivati jaja. 

'U crkvu sam išao zbog svoje zločestoće i tinejdžerskih ispada'

Café24: Koliko vam je pomoglo novinarsko usavršavanje u Americi?

Nedavno sam ponovno bio tamo. Nostalgija me pucala godinama pa sam otišao pogledati svoju livadicu, kampus i faks. Lijepo mi je bilo tamo. Možda nisam svjestan, ali sve više mi dolazi u glavu koliko mi je pomogao odlazak tamo da vidim njihovu metodologiju rada sa studentima jer bih jednog dana volio predavati nešto vezano uz televiziju. Mislim da mogu pomoći mladim ljudima. Zato sam i volontirao na Studentskoj televiziji. Htio sam im pružiti ruku jer meni nitko nije znao ni htio, i reći im neke stvari da ne lupe svaki put glavom u zid kao što sam sam morao. U Americi sam vidio kako se to radi na jednostavniji način, za razliku od našeg. Na tom faksu su mi bili genijalni pristup prema studentima i praksa. Ondje ti prvo daju kameru i ideš snimati pa izmontirati prilog. Na kraju fakultetske godine imaš što pokazati. I u godini dana prošao si sve - išao si uživo, prošao povraćanje od treme u WC-u, snimao sve i svašta. 

Café24: U crkvu ste krenuli kao 18-godišnjak. Idete li i danas na mise i što vam znači duhovnost? 

Kao mali nisam išao u crkvu, dapače, mama me tjerala na vjeronauk, a ja sam redovito završavao na nogometu. U crkvu sam išao zbog svoje zločestoće i tinejdžerskih ispada, jer sam bezbroj puta trebao dobiti po fruli, ali iz nekog razloga me Bog poštedio. Bili smo po tekmama, stalno sam bio negdje, živio rock and roll, radio psine, izazivao nerede. Svi su mi frendići manje-više ‘naježili’, a ja sam se pokajao i odjednom sve me mimoišlo. Tako sam počeo vjerovati da postoji nešto više. Snimao sam i na frontu. I ondje sam uspio preživjeti. Na snimanju mi se barem dvadeset puta dogodilo da netko do tebe nestane u sekundi, a ti ostaneš živ. Na to samo možeš reći da je sudbina, odnosno Bog. Pomoću crkve se, u svakom slučaju, tu i tamo pokušam korigirati. 

'Možeš dobiti Oscar i već sutra kopati po smeću i kontejnerima'

Café24: Snimit ćete dokumentarac o redovnicama. Otkud ideja za to?

Jako puno radim stvari za koje javnost ne zna. Neki put je to za svoj gušt, koji put da platim račune. Radim puno filmova za razne tvrtke, za stranice društvenih mreža. Radio sam među ostalim promo film i za redovnička zvanja. To je bilo jako lijepo jer sam radio s ljudima koji su ispunjeni i zadovoljni, a razbio sam neke svoje predrasude o njima. 


Café24: Kakve ste to predrasude imali?

Uvijek si misliš kako redovnice na primjer žive kao u zatvoru, a onda vidiš da su zapravo slobodnije od mnogih nas koji smo na slobodi. To sam radio mjesec dana i puno sam se preispitivao o tome je li moj život super kako mislim da je. Radim svašta, ljepota posla je u tome što mogu raditi različite stvari. Ništa ne odbijam! Imam dobru volju i sve me zanima da naučim. 

Café24: Što još svakako želite napraviti, postići, ostvariti? 

Želim biti sretan, to mi je najbitnije. To svatko od nas želi, ali rijetkima uspije. Želim da ne moram iz godine u godinu tražiti posao. Čak sam se jedno vrijeme zanosio idejom da imam televizijski kanal. Imam 15-ak gotovih emisija, ali recesija je, tko će uložiti u to? Imam dobrih projekata koji se godinama gomilaju. Kod nas je situacija takva da možeš danas dobiti Oscar, a već sutra kopati po kontejnerima. Htio bih da počnemo više cijeniti vlastiti rad.

Naši partneri pišu
Message