Glumac i veliki avanturist kupio je motor i počeo se pripremati kako bi u rujnu odvozio Dinaric Rally... Uživa na imanju u kući nadomak Zagreba u društvu djevojke Sare Hdaghe
DUŠAN BUĆAN:
'S konja sam već stoput pao, ne vjerujem da neću i s motora...'
Dušan Bućan (43) vjerojatno je jedan od rijetkih kome izolacija nije toliko teško pala. Godinama već živi u mjestu Golinje, 50-ak kilometara od Zagreba. Ima imanje, pse, mačke, konje... a iz obližnjih šuma ponekad svrate kakvi vukovi ili divlje svinje.
Imao je sad vremena za radove po kući, a njih uvijek ima, dovesti neke stvari u red, a životinje ionako trebaju svakodnevnu brigu. Glumac zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta u prirodi je kad god stigne, a prošlih mjeseci moglo ga se na Kordunu sresti kako jaše i pjevuši. Ima sasvim solidan glas.
POGLEDAJTE VIDEO: Dušan pjeva o korona virusu!
Pokretanje videa...
00:57
Za razliku od većine, on je, kaže, u karanteni uživao, baš ništa mu nije falilo. Brojna su snimanja pomaknuta, a Bućan si je “oslobodio” ljeto kako bi vozio reli po Dinari.
Početkom godine bili ste u Maroku i tamo ste trenirali vožnju po pijesku, no kasnije ste izgubili na vremenu jer ste dugo čekali da vam dođe novi motor.
Sve skupa je predugo trajalo, dobro je da se stvari vraćaju u normalu, da se počinje raditi. Krenule su predstave, probe za snimanja, napokon se opet može raditi. Jesu neke stvari pod drukčijim uvjetima, ali barem se radi.
Kako ste provodili vrijeme u karanteni?
Imao sam po kući posla preko glave, ali ništa mi nije falilo i uživao sam. Napokon sam riješio neke stvari koje sam dugo odgađao jer nisam imao vremena. Briga za životinje je svakodnevna, a sad sam uspio napraviti i nadstrešnicu, popraviti krov, radio sam mami u vrtu... I, naravno, puno sam jahao i uživao u prirodi. Ne mogu se požaliti da mi je bilo loše.
Kakva je situacija na imanju?
Ma tamo je sve super. Volim biti u prirodi i sa životinjama, sad sam napokon dobio priliku za to. Iako sam pomagao mami u vrtu, ne volim baš takve radove. Iako znam orati, a znam i s motikom. Štoviše, mislim da mi s motikom ide jako dobro. No ljepše mi se brinuti za životinje.
Mjere su popustile i napokon opet možete raditi. Kakav je osjećaj s obzirom na situaciju?
Sve je lagano krenulo, nije baš sve isto kao prije, evo ograničen je broj gledatelja. No uskoro kreću i snimanja, koraci su zasad mali, ali barem je branša opet u pogonu.
Uskoro bi trebalo početi snimanje serije “Dnevnik velikog Perice”. U njoj se opisuju događaji iz 1964. godine, odnosno tridesetak godina nakon radnje legendarnog filma “Tko pjeva zlo ne misli”. Kakvi su dojmovi?
Pa meni je to sve sjajno i imam dojam da će sve skupa biti baš super. Zabavno je raditi na tome, dobar je osjećaj da mogu igrati. Jer za mene je gluma igra, a to mi je najveći motivator, živim za igru.
U predstavi zagrebačkog HNK “Tko pjeva zlo ne misli” glumite Franju Šafraneka. U seriji igrate prijatelja sad već velikog Perice. Kako je biti povezan s ta dva projekta?
Film je legendaran i tu se ne treba više ništa dodavati. U predstavi smo ‘naslonjeni’ na film, ne kopiramo ga jer to ne bi imalo nikakvog smisla. No ta je radnja smještena davno, a u seriji je ipak vremenski odmak, odnosno godina je 1964. No fora je biti dio tih dviju priča koje su, zapravo, povezane.
Poznati ste kao avanturist i putnik. Koja je sljedeća destinacija na koju se spremate, plan je bio Egejsko more?
A i ne spremam se baš. U doba kad sam ja uživao u izolaciji loša je stvar što je sve bilo odgođeno. Snimanja koja su trebala biti gotova do ljeta su odgođena i počinju uskoro i trajat će cijelo ljeto. Tako da ništa od neke daleke i egzotične destinacije kako sam mislio. Ulovit ću valjda nekoliko dana na Jadranu ili tu u blizini, na Kupi i Korani. Što je isto genijalno, nemam ništa protiv domaćih destinacija.
Krajem veljače bili ste s društvom u Maroku. Ulovili ste to putovanje u zadnji čas, prije zatvaranja “svega”. Kako je bilo?
Tamo je bilo odlično, nova kultura, nova poznanstva, u pustinji sam vozio motocikl jer se spremam za reli pa mi je to poslužilo kao trening. No povratak je bio dosta neizvjestan. Tada su priče o koroni u Italiji bile grozne, a nama je auto bio u Veneciji jer smo od tamo letjeli. Nije nam bilo svejedno jer nismo bili sigurni zadnjih nekoliko dana hoće li nas uopće pustiti, pa ako nas puste, kako se vratiti u Hrvatsku. Prošlo je, nasreću, sve u redu, nekako smo se izvukli u zadnji čas.
Okidač za takvu ljubav prema putovanjima i istraživanjima novih krajeva bio je posjet Aljasci?
Pa mislim da je, tada se rodilo u meni da želim negdje otputovati i isprobati nešto novo. Sjećam se i jednom, a često to spominjem, kad su Anthonyja Hopkinsa pitali kakav je imao život, a on je odgovorio da mu je žao što je bio glumac. Svi su ostali zabezeknuti, pa im je objasnio da je probao tisuću života, ali da nijedan nije živio do kraja. To je nekako dosta utjecalo na mene. I od tada mi je cilj što više putovati, upoznati drukčije kulture i nove zemlje.
Aljaska je bila okidač za putovanja, a udarac kopitom u glavu za ljubav prema konjima?
Bio sam tek početnik, jedva da sam se mogao držati u sedlu. Konj me zbacio, a u padu kopitom opalio po glavi. Imao sam teški potres mozga, ali dok sam ležao u bolnici, samo sam razmišljao kako ću opet jahati. Ideja mi je bila kako jašem u zalazak sunca. Naučio me jahati kaskader koji se bavio i viteškim turnirima. Tu sam se do kraja otkačio, to je za mene. Velika mi je želja pucati iz luka i strijele dok jašem. To je vrh.
I djevojku Saru Hdaghu “navukli” ste na jahanje?
Jako joj se to sviđa, a mogu reći da joj, s obzirom na to da je neiskusna, ide jako dobro. Ima neki osjećaj i dobro se snalazi, što je meni jako drago jer, dok jašemo, ne trebam toliko paziti na nju. Prije nekoliko mjeseci planirali smo na ljeto otići do Egejsko mora, tada još nismo bili sigurno hoćemo li to tamo ići konjima. No sad nas to više ne muči jer nećemo uopće, ljeto će biti radno.
Sari se sviđa taj vaš pustolovni stil života?
Uskoro će nam biti godinu dana da smo zajedno, lijepo nam je pa joj se onda valjda sve to i sviđa. I tu se na imanju jako dobro snalazi, ali to je uvijek tako kad ima volje jer onda ima i načina.
Nedavno ste si kupili i motor?
Jesam, spremam se za reli. Čim sam prvi put sjeo za enduro motor, odmah sam se zaljubio. Nekako sam spao s konja na motor, iako to jedno nema veze s drugim, konj je ipak živo biće. No uživancija je i jedno u drugo, sad po puteljcima, brdima i šumama prolazim motorom, a nekad sam onuda jahao.
Hoćete li biti dovoljno spremni do Dinaric Rallyja? Obuhvatit će pet planina u Hrvatskoj - Ličku Plješivicu, Poštak, Dinaru, Svilaju i Prominu. Start i cilj bit će u Kninu.
Evo sreća je da se sve prebacilo na rujan, od 10. do 13. Imat ću tako više vremena za pripremu i trening. Imam i privatne sate off road vožnje, drži mi ih organizator relija i prijatelj Perica Matijević.
Ne bojite li se pada?
Ne želim uopće razmišljati o tome. To je sastavni dio toga i ne sumnjam da će se pad dogoditi. Pa i s konja sam stotinu puta pao, ali važno je da se možeš dignuti.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
