Smiljka Bencet: Zbog Regice nisam mogla otići niti na plac...

U nostalgičnim ispovijestima legende showbusinessa za 24sata opisuju kako su preko noći stekli doživotne obožavatelje te stvarali kultne pjesme, serije i filmove.

Otkrivamo kako su živjeli najslavniji glumci, glazbenici, televizijski i radijski voditelji u doba bez realityja, YouTubea, Facebooka i Instagrama.

Istinski influenceri bivših vremena govore o zvjezdanim statusima koji su neusporedivi s današnjima, o filmovima i serijama s hollywoodskim budžetima, o turnejama koje su trajale mjesecima i na kojima su ih pratili milijuni.

Dudek i Regica, likovi iz serije “Gruntovčani”, koja ih je proslavila, otkrili su nam detalje sa snimanja te kako zbog popularnosti nisu mogli izaći u grad prošetati...

Kaže se ‘nije kome je namijenjeno nego kome je suđeno’. Tako je i meni bilo s Regicom. Trebala ju je igrati Nela Eržišnik, no razboljela se i nije mogla doći na snimanje. Moji Šermentovi su me se sjetili pa me na njihovu preporuku nazvao direktor ekipe, rekla je Smiljka Bencet (84).

Ulogu Regice prvi put je odigrala 1970. u 'Mejašima'. Nela Eržišnik joj je nakon emitiranja rekla: “Dobro je što si baš ti igrala Regicu, toliko je dobra da će zbog nje serija sigurno ići dalje”. Smiljka joj je tad bila zahvalna na podršci jer, rekla je, Nela je mogla reagirati i drugačije. Tri godine nakon “Mejaša” obistinile su se Neline riječi i ista je ekipa snimila 'Gruntovčane'. Ni Martin Sagner (86) nije bio prvi izbor redatelja “Mejaša” Ive Vrbanića za lik Drašeka Katalenića Dudeka. Njemu je namijenio ulogu birtaša Martina, a Dudeka je, po redateljskom viđenju, trebao igrati Eugen Franjković.

- Dok smo putovali na snimanje, stali smo u gostionici u Varaždinu. Razgovarali smo o ulogama i zaključili kako bi meni više odgovarao Dudek, a njemu Škvorc. Tako smo nas dvojica već prvog dana snimanja ‘Mejaša’ zamijenili uloge, a Vrbanić je to prihvatio - rekao je Sagner.

Likovi iz “Mejaša” ostali su isti i u “Gruntovčanima”, ali ne i karakteri. Na nagovor redatelja “Gruntovčana”, Kreše Golika, scenarist Mladen Kerstner je smekšao Regicu. U “Mejašima” je bila rabijatna, bezobrazna, prosta, a u “Gruntovčanima” odlučna i rezolutna, ali na malo mekši način. 

- Nije više bila tako jezičava. U ‘Gruntovčanima’ nije vikala na Drašeka nego se zbog njega svađala sa susjedima. Strašna ženska koja je ostavila pečat kao oštrokondža. Tko je imao iole oštriju ženu, taj bi rekao: ‘Imam Regicu doma’ - prisjetila se.

Glumici je to bilo prvo pojavljivanje pred kamerama. Iza sebe je već imala zavidan kazališni opus, no kad ju je nazvao direktor ekipe, ostala je bez riječi i rekla: “Ja nikad nisam snimala, ne znam kako se to radi”. Prihvatila je ulogu nakon samo 15 minuta razmišljanja. Poziv ju je, naime, iznenadio pa je tražila malo vremena da razmisli. Serija se većim dijelom snimala u Sigetecu, a na setu su im mještani često prilazili. Nisu vjerovali da su glumci, da se tu doista snima. Njihova je gluma, prisjećaju se glavni akteri, bila toliko stvarna da su ih mnogi mještani smatrali amaterima. Smiljki to nikad nije smetalo.

- Bilo mi je smiješno, simpatično. Svi bi tad ruku dali u vatru da smo sa sela, njihovi. Nisu nas šminkali, bili smo u prnjama i blatnim čizmama. Smetalo mi je što sam uvijek prije snimanja morala skidati lak s noktiju. Ali ne može se igrati seljanku s nalakiranim noktima, to tako ne ide - rekla je Bencet. 

Zbog popularnosti koju joj je donijela serija glumica godinama nije mogla šetati gradom, a izlaske pamti kao stresna iskustva.

- Dugo nisam htjela ići na Dolac jer bi ondje nastala gužva, napravio bi se čep. Nisam se mogla izvući iz te mase ljudi koja bi me okružila. Svi su me htjeli dotaknuti i nešto mi reći. Trgovci mi nisu htjeli naplatiti voće i povrće. Nekoliko sam im puta rekla: ‘Čekajte, ja nisam Regica, ja samo glumim Regicu. Imam novca da vam platim’ - prisjetila se Bencet dogodovština od prije četrdesetak godina. Iako su bili omiljen par, privatno se Smiljka i Martin nisu često družili. On je, kaže Smiljka, imao svoje društvo, a ona je bila bliska sa Šermentovima.

Kao kolega, Sagner joj je bio najbliži jer je bio duhovit, fleksibilan i uvijek se očekivalo da će nasmijati ekipu. Među njima je bio i Vladimir Jagarić, Smiljkin suprug, koji je imao manju ulogu, Naceka. Radili su puno, ali se nisu kao danas, kažu, ubijali od posla. Snimali su uobičajeno radno vrijeme, sedam-osam sati, i nakon toga su se gasili reflektori.

- Snimali smo najbolje što smo mogli, najradosnije i najmukotrpnije, to je istina. Probe su bile duge jer jezik kojim se govori u seriji većini je glumaca bio težak, nisu se njime svakodnevno služili, pa se deset epizoda snimalo skoro godinu dana. Danas epizodu sapunice snime u jednom danu jer sve se vrti oko brze zarade. Ali kratkotrajno snimanje donosi i kratki rok trajanja tih serija - kaže Sagner. 

Atmosferu na setu i danas pamte kao sjajnu, a nesuglasica gotovo da i nije bilo. Ipak, kad bi se dogodile, rješavali su ih muškarci.

- Na svakom snimanju bude napetosti, a kad bi do toga došlo, netko od duhovitih kolega, kao što su bili Ferenčić, Sagner i Šerment, spašavali su situaciju tako što su sve okrenuli na šalu - rekla je Bencet.

Pamti scenu kad se u vinogradu svađala zbog kokoši koje su pozobale dvorište Presvetloga. Trebala je uzeti kokoš u ruke i zamahnuti njome, a kako nije mogla, pomoćnik redatelja Drago Bahun to je obavio umjesto nje. Tijekom te svađe trebala je i bacati gnoj na Teteca, ali Smiljka je gadljiva, pa nije mogla rukom posegnuti u pravi gnoj. Tad joj je Bahun napravio kuglice od stajskoga gnoja iz kojeg se još pušilo.

- Bila je magla i umjesto da pogodim samo Teteca, pogodila sam i Dudeka, na što se on nasmijao. To je i kamera zabilježila. Taj njegov izraz lica ostao je u seriji. A tek kad smo snimali scenu u kojoj mi Drašek donosi ulovljenu ribu kući, a ja pitam ljutito: ‘Samo si to donesel?!’. Na snimanju me je Sagner pogledao i pitao: ‘Hoćeš da ti ju očistim?’. Svi smo prasnuli u smijeh jer, naravno, nije mislio na ribu. Znate na što je već mislio. To se riječima ne da dočarati. Meni nije bilo smiješno, no kad je dodao: ‘Ja to mogu napraviti’, i ja sam prasnula u smijeh - priča Smiljka. 

Pamti i odlazak na sajam u Ludbreg odigrati scenu u kojoj s Tetecom prodaje kravu Pisavu. Tako je uvjerljivo prodavala tu kravu da joj je kolegica rekla: “Čuj, ti buš zbilja tu kravu prodala”. Oboje se raznježe pri spomenu na Babicu, koja je u 82. godini ušla u glumački ansambl i otprije bila impresionirana Dudekom i Regicom. Martin je bio predvodnik u održavanju dobre atmosfere. Sagner je bio jedini glumac iz postave koji je rođeni Podravac, iz Novigrada Podravskog. Babica nije bila kajkavka i teško joj je bilo govoriti u dijalektu, a Martin joj je volio izokrenuti tekst. 

- Babicu je nagovorio da umjesto ‘Cifri se lanac oko noge omotal’ pred kamerama kaže ‘Regici se lanac oko nogu omotal’ - prisjetila se Bencet. Nitko te 1974., kad je serija snimljena, nije očekivao da će imati kultni status. Glumci nisu vjerovali ni da će se reprizirati. Bit će super, mislili su, ako se tek jednom prikaže. Zato su potpisali ugovor da se odriču honorara za reprize, koji vrijedi i danas. Sagnera ne boli novac koji nisu dobili nego to što im nitko iz produkcije do danas za to nije rekao “hvala”. Honorar mu je bio dostatan da si u ono vrijeme osigura pola auta. U seriji je Dudeku najveća želja bila kupiti bicikl, a Sagner je zaradi od ondašnje četiri “jezerače” dodao skoro još toliko i kupio Stojadin, koji je tad stajao oko 7500 ondašnjih dinara. Draša i Regicu Katalenić posebno su voljeli iseljenici, smatrali su ih svojima. Zato i Smiljka i Martin pamte doček u Australiji, kamo su došli na poziv Matice iseljenika. Svi su željeli ugostiti Dudeka i Regicu, pa su ih vodili od kuće do kuće. U Australiji su bili mjesec dana i u razgovoru je Smiljka rekla da nema snimku “Gruntovčana”.

- Tad nismo imali ni videorekorder. Iseljenici su nam dali snimku ‘Gruntovčana’ s engleskim titlom. Za honorar koji sam tamo zaradila doma sam kupila videorekorder i presnimila si seriju čim se reprizirala - kaže Smiljka.

Obožavatelji su je tad zasipali pismima, a kad su išli po domovima kulture, dobivala je kobasice u kutiji kao poklon jer su je doživljavali kao “sirotu Regicu”. O ondašnjoj pomami za serijom svjedoči i da su se Slovenci bunili protiv titlova. Govorili su, prisjećaju se glumci, da razumiju svaku riječ, da su “Dudek, Regica i ekipa njihovi” i ne treba im prijevod. I Dalmacija je tih godina svoj “ča” stavila u drugi plan. Bencet pamti kako joj je Ivo Pattiera govorio: “Moji dolje to ne gledaju, tko će vas razumjeti?”. No kad se jednom vratio iz Šibenika, ispričao joj se.

- Smiljka, oprosti što sam ti ono rekao. Došao sam u Šibenik u nedjelju i čekao da se društvo skupi. Nitko nije izašao, a u ponedjeljak ujutro su počeli s: ‘Isusek, Isusek, kaj bu ti Regica rekla’ – ispričala je Smiljka.

Serija se reprizirala više od deset puta, a svaka je jako gledana. Zgode Dudeka i Regice nadmašili su i popularnosti ljubavnog para Onura i Šeherezade iz turske sapunice “1001 noć”. “Gruntovčani” su imali veću gledanost od popularne turske sapunice. Bencet reprize gleda ponekad, a Sagner redovito. 

- Nisam ni znao da je Kerstnerova riječ tako moćna, a sad možda i aktualnija nego 1974. Serija završava Dudekovim odlaskom u Njemačku, od čega on na kraju ipak odustane. I danas, nažalost, mnogi iz Hrvatske sreću moraju ići tražiti u svijetu - kaže Sagner.  

Scenu kad odlazi u Njemačku smatra najdramatičnijom. Dodaje da je Dudek zapravo presonifikacija mentaliteta koji je naučen na trpljenje. Volio bi, rekao je Martin, biti zapamćen po tome da voli ljude i da mu je najljepše i najdraže ako može pomoći. Po tome je sličan Dudeku. I Smiljka u sebi nalazi sličnosti s Regicom.

- Ona je uvijek bila za pravicu kao i njezin Drašek. Bila je marljiva i poštena poput Drašeka, zato se i udala za njega. Uzela si je u zadatak da brani Drašeka. Bez obzira što velik dio publike Regicu doživljava kao oštrokondžu ili grubu ženu, ona je bezbroj puta znala reći ‘Pa naj se tak držati. Vidiš kaj od tebe delaju!’ Ona je držala tri ugla u kući, ali Drašeku je puštala da njegova bude zadnja - kaže Smiljka. Glas “opake ženske” pratio ju je i u sljedećim projektima, pa je, primjerice, Uglješa Kojadinović na pitanje “Koju glumicu hoćeš da te pošteno izmlati?” rekao: “To će jedino moći Smiljka”. Ona je u seriji “U registraturi” igrala Jelušu, zagrebačku gostioničarku, lascivnih sklonosti koja muža drži pod komandom. Dali su joj prut kojim je trebala izmlatiti Kojadinovića.

- ‘Ako te doista počnem tući s tim prutom, ti ćeš nastradati. Jer ja se neću moći zaustaviti’, rekla sam tad Uglješi, pa su mi dali metlu za tu scenu. 

Pamti i tešku ruku Rade Šerbedžije, koji ju je u jednoj sceni ošamario. Najgore joj je bilo što joj je Rade to najavio, a ona mu nije povjerovala.

- Rade mi je rekao: ‘Smiljka, ja se ne znam obuzdati u ulozi. Ošamarit ću te da ćeš pamtiti’. Ja sam na to instinktivno, prije nego što me ošamario, od straha zatvorila oči, pa se ta scena trebala ponoviti jer ja sam trebala šamarom ostati zatečena - prisjetila se. Sagner smatra da su “Gruntovčani” autentični i zbog toga što su snimani na tvrdom kajkavskom narječju, zbog čega su se nekajkavci morali potruditi da ih razumiju.

– Sjećam se, moja je mama morala završiti sve oko kuće prije nego što se navečer emitiralo ‘Malo misto’. Pa ako mi možemo razumjeti dalmatinski, zašto oni ne bi mogli kajkavski. Uostalom, ljudi poput Cinobera, Presvetlog, Dudeka ili Besnog ima u svakom narodu, i tu se svi brzo prepoznaju – kaže Sagner.

Serija je bila toliko popularna da su se smišljali i vicevi na račun Dudeka i Regice. Sagner pamti jedan od mnogih:

Dudek je izgubio svoju kravu, ali se i sam izgubio u velikoj kući, pa je zalutao u spavaću sobu i ondje stao razmišljati: gdje će tražiti kravu? U sobu je ušao zaljubljeni par i legao na krevet. Dudek se na vrijeme sakrio ispod kreveta i primirio. Mladić je počeo ljubiti djevojku i šaptati joj na uho: “Ludo te volim… u tebi vidim cijeli svijet!” Dudek je ispod kreveta upitao “Vidiš onda i moju kravu?!” Vic je bio popularan nakon prvog emitiranja “Gruntovčana”.

Pogledajte i ispovijest Voje Brajovića iz našeg serijala 'Put do legende':