Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Kad sam na kraju filma histerično plakala i smijala se, to nije bila gluma. To sam bila ja, suočena s činjenicom da se moram vratiti i snimiti sve još jednom, prisjetila se Marilyn Burns
Prije pedeset godina, 1. listopada 1974., u jednom kinu u Austinu u Teksasu, premijerno je prikazan film koji će zauvijek promijeniti lice horor žanra. S budžetom manjim od 140.000 dolara, redatelj Tobe Hooper stvorio je 'Teksaški masakr motornom pilom', sirovo, brutalno i neumoljivo djelo koje je postalo kulturni fenomen.Film je zaradio 30 milijuna dolara u kinima. Njegova snaga ne leži u eksplicitnom nasilju, već u dokumentarističkom realizmu i atmosferi čistog, nepatvorenog užasa koji i danas, pola stoljeća kasnije, ledi krv u žilama.
POGLEDAJTE TRAILER:
Uvjeti snimanja filma postali su gotovo jednako legendarni kao i sam film. Glumačka i filmska ekipa radila je sedam dana u tjednu, ponekad i do 16 sati dnevno, na nesnosnim teksaškim vrućinama koje su prelazile 40 °C. Zbog izuzetno niskog budžeta, glumci su tjednima nosili iste kostime koji se nisu smjeli prati zbog kontinuiteta snimanja, što je u kombinaciji s vrućinom i znojem stvaralo autentično neugodnu atmosferu.
Redatelj Tobe Hooper i scenograf Robert A. Burns inzistirali su na realizmu, koristeći prave životinjske kosti i raspadajuće ostatke prikupljene s okolnih farmi kako bi ukrasili zloglasnu kuću obitelji Sawyer. Smrad na setu bio je nepodnošljiv, a kulminirao je tijekom snimanja legendarne scene večere, koja se odvijala u maratonu od 26 sati u zatvorenoj prostoriji ispunjenoj hranom koja je trulila i rekvizitima. Glumci su između kadrova trčali van kako bi povraćali i došli do zraka.
Granica između glume i stvarnosti često je bila opasno tanka. U jednoj sceni, kada je nož s lažnom krvlju zakazao, glumac Gunnar Hansen (Leatherface) doista je zarezao prst glumice Marilyn Burns kako bi scena izgledala uvjerljivije.
- Kad sam na kraju filma histerično plakala i smijala se, to nije bila gluma. To sam bila ja, suočena s činjenicom da se moram vratiti i snimiti sve još jednom -prisjetila se kasnije Burns, čiji je vrisak postao jedan od najprepoznatljivijih zvukova u povijesti horora.
Nakon premijere, reakcije su bile ekstremno podijeljene. Publika je bila šokirana; neki su zgroženi napuštali kina, dok su drugi ostajali prikovani za sjedala, fascinirani sirovom snagom filma. Kritičari su bili jednako polarizirani. Linda Gross iz 'Los Angeles Timesa' nazvala ga je "prezira vrijednim", dok ga je legendarni Roger Ebert, unatoč opisu "nasilan, jeziv i krvav", pohvalio zbog tehničke izvedbe i glume, zaključivši da je "i previše učinkovit".
Uspjehu filma znatno je pridonijela marketinška kampanja koja ga je lažno predstavljala kao istinitu priču. Uvodna naracija koja tvrdi da je film "prikaz tragedije koja je zadesila petero mladih" bila je Hooperov odgovor na opće nepovjerenje prema vlastima u Americi 1970-ih, obilježenoj Vijetnamskim ratom i skandalom Watergate. Iako je lik Leatherfacea djelomično inspiriran stvarnim serijskim ubojicom Edom Geinom, radnja je u potpunosti fikcionalna.
Zbog nasilnog sadržaja, Hooper se borio pronaći distributera. Iako je namjerno ograničio količinu eksplicitne krvi na ekranu, nadajući se blažoj cenzorskoj ocjeni, film je prvotno dobio zloglasnu "X" ocjenu. Nakon manjih rezova, spuštena je na "R", no njegova reputacija već je bila zapečaćena.
Na međunarodnoj sceni, film je naišao na zid cenzure. Bio je zabranjen u brojnim zemljama, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Australiju, Zapadnu Njemačku, Norvešku i Čile. Kontroverze su se nastavile i izvan platna, s tvrdnjama glumaca da nikada nisu primili svoj dio zarade zbog nepoštenog ugovora s distributerom Bryanston Distributing Company, koji je kasnije bankrotirao.
Unatoč svemu, 'Teksaški masakr motornom pilom' danas se smatra jednim od najutjecajnijih filmova svih vremena. Gotovo samostalno je uspostavio pravila slasher podžanra koja se koriste i danas: velika, nijema, maskirana figura ubojice (Leatherface je postao arhetip za Michaela Myersa iz 'Halloweena' i Jasona Voorheesa iz 'Petka 13.'), korištenje svakodnevnih alata kao oružja i koncept tzv. "final girl" – posljednje djevojke koja preživi i suprotstavi se zlu.
Njegov utjecaj prepoznali su velikani poput Ridleyja Scotta, koji ga je naveo kao inspiraciju za 'Aliena', i Guillerma del Tora, koji ga smatra jednim od pet najboljih horor filmova ikad snimljenih. Film je postao predmetom opsežnih akademskih analiza, s tumačenjima koja sežu od kritike industrijalizacije i kapitalizma (obitelj kanibala kao odbačeni radnici u klaonici) do alegorije o propasti američke obitelji. Hooper je sam izjavio da je "to film o mesu", ističući čak i vegetarijansku temu.
Tijekom godina, film je doživio potpunu kritičku revalorizaciju. Od prezrenog eksploatacijskog uratka postao je cijenjeno umjetničko djelo, uvršteno u stalnu zbirku Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku. Godine 2024., pedeset godina nakon premijere, Kongresna knjižnica uvrstila ga je u Nacionalni filmski registar Sjedinjenih Država, čime je i službeno potvrđen njegov status "kulturno, povijesno ili estetski značajnog" djela.
24sata © 2026
