Stotinu sitnih ruža za kraljicu koja se prestala plašiti komunista

Zlokobno bilo je ljeto 1972. U lipnju se, na planini Raduši blizu Bugojna, sjatila skupina hrvatskih emigranata, revolucionara i terorista, koji su malo prije preko Dravograda iz Austrije ušli u Jugoslaviju, uvjereni da će lako izvršiti prevrat u zemlji, da će Hrvate dići na ustanak i da će provesti nacionalno osamostaljenje, naravno u granicama NDH. Kretali su se, od austrijske granice, istim onim putevima, ali suprotnim pravcem od onog kojim su u ljeto 1945. njihovi prethodnici bježali iz zemlje, nošeni nekom drugom, jednako neostvarivom iluzijom. Ubrzo nakon što su se okupili na tom hajdučkom sastanku na Raduši shvatit će da su u grdnoj zabludi. Premda su ustanak nakanili dizati u najhrvatskijem kraju - naravno, uz krivu pretpostavku da su i upravo nacionalno imenovani Muslimani još uvijek oni Hrvati iz 1945 - i to u kraju koji je u onome ratu grdno bio postradao najprije od četnika, a zatim i od partizana, narodu među koji su upali ne samo da nije bilo do ustanka, nego je živio nekim svojim mirnim i tihim, ali materijalno vrlo prosperitetnim životom, svaka je godina bila bogatija od one prethodne, i malo kome je bilo do idealizma i ustaških belaja. Pokazalo se tad da onaj mali prezreni i izbjegli narod iz kojeg su na Zapadu poniknuli teroristi nije više bio isti s hrvatskim narodom u Jugoslaviji. O Muslimanima da se i ne govori.