Tereza Kesovija: Prvo sam popila bocu vina pa sedativ

Jednog kasnog popodneva došla sam s puta iz Slovenije. Stanovala sam u svom prognaničkom stanu u Zagrebu. Bio je to iznajmljeni stan s tuđim stvarima. Napadao je strašan snijeg. Osjećala sam nervozu. Unijela sam kofer u stan i bacila se na spremanje. Onda sam sjela u tu dnevnu sobu i počela pogledom kružiti po stanu. Taj televizor nije moj, taj stol nije moj, ta fotelja nije moja, ali ono tamo je moje. Taj komad čempresa koji je 1991. godine izgorio pokraj moje spaljene kuće ma Konavlima... I u tom trenutku mene je nešto strašno dohvatilo. Od nožnog palca i onda se ubrzano penje gore, gore... Osjetila sam jedan snažan pritisak i rekla sebi: 'Moram nešto popiti'. Uzela sam cijelu bocu bijelog vina i popila. To je mene kompletno zaludilo da sam legla obučena na krevet i uopće se ne sjećam što se dalje sa mnom odvijalo. Napila sam se, naravno, što mi se inače ne događa. Bila je to jednostavna želja za samodestrukcijom - ispričala je Tereza Kesovija (71) u intervjuu za Globus što je zabilježila u svojoj autobiografiji. Dodala je kako je popila i jedan sedativ, a nakon što se ustala popiti vode, onesvijestila se, pala na pod te udarila glavom. Neko vrijeme ležala je u nesvijesti, a nakon što je došla sebi kosa joj je bila sljepljena od krvi. Sve se to dogodilo dvije godine nakon prognanstva, 1993. godine. Poslije toga odlučila je da nikad više neće tako nešto napraviti. Sad, ako je obuzme osjećaj za autodestrukcijom, počne gimnasticirati. Rekla je i kako je tijekom rata zamolila Gojka Šuška da joj sredi kredit za stan što je on i učinio, a dodala je kako ju je htio smjestiti u hotel, ali ga je ona molila da je ne tjera da spava tamo gdje su bili oficiri. Ipak, rat nije bio nešto što najgore što se Terezi dogodilo u životu. Kaže da joj je najteže bilo nakon što je saznala da joj je brat umro. Taj dan u Njemačkoj je snimala njemačku verziju pjesme 'Nono' koju su oni preveli kao 'Moj stariji brat'. Dodala je kako su joj u studiju govorili da se opusti dok pjeva jer to ne bi trebala biti tužna pjesma. Kasnije joj je Nikica Kalogjera rekao da su mu iz ambasade javili kako joj je brat imao prometnu nesreću. Sudario se s cisternom. Ona je tada mislila da on leži ozlijeđen u bolnici. Nakon što je došla u Hrvatsku, saznala je da je preminuo. Ni danas se ne može pomiriti s činjenicom da ga više nema fizički. Ispričala je kako je nakon toga, dok je bila jednom prilikom u Armeniji, usnula čudan san i vidjela svog brata koji ju je zagrlio, a i danas bi se mogla zakleti da je on zaista bio tamo. To razdoblje bilo joj je jako teško jer nije imala nikog osim jednog malog psa koji joj je puno značio, Mašice, koja bi svaki put kad bi je vidjela da očajava donijela svoje igračke i lizala joj suze. Tereza kao najsretnije razdoblje svog života navela djetinjstvo u Dalmaciji. Živjela je s bratom Perom, ocem Antunom te pomajkom Jelom koju je cijelog života zvala svojom majkom. Kaže da su bili siromašni, ali su bili jako sretni. Njena majka umrla je dok je imala mjesec dana, a otac se kasnije oženio Jelom koja je bila udovica i nije mogla imati svoje djece. Kaže kako je ljubav prema svojoj nerođenoj djeci prenijela na nju i njenog brata. Preminula je kratko nakon Pere, a otac joj je preminuo od sepse u dubrovačkoj bolnici. Tereza ima i dva braka te dvije rastave iza sebe, s Mirom Ungarom i Ronaldom Lopatnyjem. Osim toga je preboljela rak bubrega, a jedan joj je i izvađen, nekoliko operacija glasnica, urosepsu te nekoliko operacija na ušima. Međutim, Tereza kaže kako je sretna, a iznimno je vesele sin Alan te njegova supruga i kći. Tereza biografiju planira završiti do kraja godine.