'Ulagao sam u Rozgu, a nisam znao hoće li mi se to isplatiti'

Slavan si i svi te vole. Na ulici te presreću, hvataju za rukav, mole autogram. U trgovinama ljudi su preljubazni, obraćaju ti se s osmijehom, spremni su ispuniti svaku tvoju želju... Voziš se gradom i gledaš svoje lice na jumbo plakatima, slušaš svoj glas na radiju, pratiš nastup na televiziji. Ljudi misle da si bogatiji i sretniji od ikog, da između nastupa provodiš život na egzotičnim putovanjima, spavaš u luksuznim stanovima i vilama. Ali kakav je doista tvoj život? Koja je stvarna cijena tvoje slave? Jesu li to pune dvorane i klubovi rasplesanih i radosnih ljudi, jesu li to samo prva mjesta na top listama, milijunski tantijemi i ležeran život? Ili opskurne, zadimljene birtije u kojima se šmrče, bode i guta? Je li život na estradi istinska noćna mora ili je to u konačnici ispunjenje najsretnijeg sna?

Na ovo pitanje u svojim ispovijestima, u pričama koje nikad nisu javno izrekli, samo za 24sata odgovaraju najveće legende hrvatske estrade. U svojim svjedočanstvima oni će govoriti o onima koji su uspjeli, ali i onima koji su sve proćerdali, o onima koji su dobro naplatili trud i talent, ali i o onima koji su potonuli i uništili si živote.

EKSKLUZIVNO: CIJENA SLAVE, DRUGI DIO Tonči Huljić: Moji dani iz pakla, Vjeka i ja smo pali u depresiju

Od 1979., kad je postao najmlađi član grupe Dalmatinski magazin, do danas opus Tončija Huljića (57) broji se u tisućama autorskih djela. Prvi veliki hit 'Kokolo' stvorio je 1983. i rado ističe da nije bio niti će ikad biti gostujući autor. S nekolicinom pjevača radi desetljećima, teško uzima nove, a još teže nekoga u 'dotu'. Prvi pjevač kojeg je vratio na scenu bio je Zlatko Pejaković pjesmama 'Samo jednu želju imam', 'Odgovori, odgovori' i 'Nesretnik sam od rođenja'. Sljedeća 'naslijeđena' bila je Doris Dragović. Stavrosu je napravio dva-tri ozbiljno dobra CD-a. S današnjim statusom, kaže, za novac radi ono što bi radio i badava.

- Sve zvijezde sam stvorio prije YouTubea, a mogao bih i danas da se potrudim - rekao je hitmejker i dodao kako oni koji ga kopiraju ne rade ni približno kvalitetne pjesme kao on.

- Hitovi su mi matematički planirani, ciljano rađeni jer nisam blesav. Pričalo se da pjesme pišem s pola mozga, ali danas ipak s malo više jer sam stariji i gluplji - objasnio je Huljić, koji sa suprugom iz godine u godinu od tantijema bere milijunsku zaradu.

Pokretanje videa...

01:48

Video: 24sata/pixsell

Kad ste postali 'ovaj Tonči Huljić'?

Sve je to bio proces. Jedini smo koji smo iz godine u godinu imali pet velikih jugoslavenskih turneja. Kad se raspala Jugoslavija i nastala Hrvatska, stvorio sam niz imena s kojima radim više od 20 godina. Najviše volim krenuti iz početka, kao sa svim pjevačicama Magazina. O njihovim karijerama brinuo sam se i poslije. S njima sam napravio veće solo karijere nego dok su bile u Magazinu.

Danijeli Martinović napravili ste 1998. album 'To malo ljubavi' i od tada je najtiražnija pjevačica u povijesti hrvatske glazbe.

Je, ali treba uzeti u obzir vrijeme. Magazin je u Jugoslaviji prodavao 600.000, 700.000 ploča i kaseta, a Danijela u Hrvatskoj oko 112.000 CD-a. Danas je top sve što se broji u 6000-7000. Nemoguće je mjeriti na taj način.

Kad vas je prestao zanimati Magazin?

Zanima me i dalje, naravno. Nikad me nije prestao zanimati, ali imam puno izvođača, sam sebi sam najvažniji izvođač, pa me u toj količini posla Magazin zanima kao i svatko drugi. Samo ovo ljeto imali su 27 nastupa. Toliko ima malo izvođača. Činjenica je da u bendu postoji generacijski jaz. Mlada djevojka s ambicijama, ljudi koji su stariji od mene i nemaju ambiciju osim živjeti od tog posla. Problem je kod Magazina sedma pjevačica. Muškarcima godine idu, a djevojke su sve mlađe i mlađe. Kad s 18 ili 19 godina pjeva, nema težinu da izvodi pjesmu. Generacija iznad 60 ne može joj vjerovati. Ona, tako mlada, mora imati uvjerljivost, a i stariji su se morali prilagoditi novim trendovima. To se dogodilo s pjesmom ‘Žena, a ne broj’ i tad se sve vratilo na stari zvuk. Spoj iskustva i mladosti čini svoje.

Zašto ste Gorana Karana u njegovim počecima olako prepustili Zdenku Runjiću?

Nemam afinitet prema tenorima. Osim poneke tenorske pjesme, poput ‘Čuvaj za me pokraj sebe misto’. Zdenko je tad bio u kreativnoj fazi, a popucali su poslovni odnosi s Oliverom jer mu je počeo raditi pjesme kao ‘Žuto lišće’, ‘Teško mi je putovati’. Oliveru nisu bile sjele, mada mislim da je tek s tim pjesmama počeo kvalitetno zarađivati. Zdenku je trebao netko umjesto Olivera, a znao sam da doma ima odlične pjesme. Ja sam tad radio s Grašom i, da sam imao dobru pjesmu, dao bih je Graši. Drukčije ne bi bilo fer.

Karana ste odveli Runjiću doma, gdje je pjevao u dvorištu. Ne bi li mu bilo lakše da ste ga odveli u studio?

Da sam pozvao Zdenka u studio, došao bi, poslušao pet minuta, zapalio duvan i rekao: ‘A di ćeš ti sad?! Oćemo na večeru?’. Nije li bolje preskočiti to i odmah se naći u domaćoj atmosferi?! I ja svakog tko me zanima dovedem doma. To je bio privilegij, vodim te u kuću Zdenka Runjića. Bilo je ljeto, pili smo vani kavu, Karan je izvadio gitaru i počeo svirati. Bila mu je ugodna situacija. Nakon gitare ušli su unutra, Zdenko mu je pokazivao pjesme koje Karan i danas pjeva. U svijetu bi pjevači dali sve na svijetu da kod nekoga takvog mogu doći doma. Ono što sam ja u ovim krajevima vani je Max Martin. On stoji iza gomile hitova, nema svjetskog pjevača s kojim ne radi. Neki dan me zvao sin i rekao: ‘Ne znam što da mislim, gledam intervju Maxa Martina i kao da ti pričaš. Ne znam volim li ga još više ili mrzim. Ne treba mi još jedan ti da mi popuje s televizije’. Dakle, da imate priliku ići kod Maxa Martina u studio ili doma, a pritom u njegovoj kući imate kvalitetno vrijeme, što biste odabrali?

Kakva je uloga Zdenka Runjića u vašem opusu, rukopisu, statusu koji danas imate?

Velika, možda čak i presudna, jer je takva veličina došla u fazi nastajanja mladog autora. Nitko te, istina, ne može naučiti pisati pjesmu ako to ne nosiš u sebi. Ako nemaš određenu razinu emotivnosti i inteligencije, ne možeš biti autor. Ali može te se naučiti razmišljati pa da način razmišljanja implementiraš u svoj rad. Te razgovore danas nemam s kim voditi osim sa sinom, Goranom Bregovićem, Željkom Joksimovićem i Petrom Grašom.

Sprijateljili ste se kad ste mu došli na radio i upitali: 'E, barba Zdenko, što mislite o ovome...'?

Tako je počelo, a danas mi jako nedostaje Zdenko. Da otvoreno pričamo, bez figa u džepu, zašto si ovu frazu razvio ovako ili onako, gdje bi došao kakav tekst... Svu smo tu duhovnu hranu imali, mada smo bili jako različiti tipovi. On je radio muziku na tekstove, ja tekstove na muziku. Ja sam bio populist, on je polagao na sadržaj, neovisno o rezultatima. Ja sam bio fasciniran utrkom u tiražama, a on u kvaliteti.     

Kako ste se izvlačili iz depresija, pucanja po šavovima?

Povlačio bih se u samoću i svi su znali da me treba ostaviti. Moja obitelj mora imati razumijevanja za mene, ali i ja moram razumjeti njih. Jednako toliko. Moramo biti ravnopravni jer mi smo skup visokoemotivnih i jako talentiranih osoba. Svak’ od nas ima svoj personality, svoj touch. Hana bi puno toga mijenjala u mojim pjesmama, ja u njezinim. Još se nije odlučila ući u pop formu, ali sad je radila nešto za sebe. Ivan to sređuje matematički, logički. Najlogičniji je među nama, najpribraniji nakon Vjekoslave. Ona je prvak svijeta u pribranosti. Dugo je studirao i gledao kako će pobjeći od mog načina razmišljanja. I to je dobro, ima svoj način na koji promišlja pjesme. Od mene uzme što je dobro pa dogradi kako misli da treba. Sad radi bez pogreške, bolje od mene, jer radi i tekstove. Nemam više što prigovoriti na njegove pjesme. Čini mi se da se ostvaruju riječi iz života svakog muškarca - oprosti mi, pape.

Je li vam žao što je cijela obitelj u glazbi? Jeste li za djecu priželjkivali nešto drugo?

Bilo mi je teško u početku, borio sam se protiv toga. Kod Hane se više ne mogu boriti jer, za razliku od mene, ona je diplomirani glazbenik, kompozitor. Jako dobro surađujemo na orkestracijama za moju novu životnu etapu. Kreativna je, pristupa i kao autor, doda svoj filing, dionicu viška koja se pokaže kao taman. Ivan radi odlične pjesme za Domeniku Žuvelu, vidim da ga i ostali zovu, a ja želim da položi pravosudni ispit. Njegov put vidio sam u diplomaciji. Imao je otvorena vrata i još ih ima. On je odlučio biti sretan ovdje, u glazbi. Paše mu ovaj stil života, opušten je, relaksiran, valjda je sve kako treba biti.

Zašto ste 2002. odbili ponude za glazbu za filmove i preseljenje u London?

Previše toga nas veže ovdje, nismo bili hrabri. Nije mi se svidjela ideja ustajanja u 8, da bih u studiju bio u 11, pa iz njega izašao u 20. To nije moj stil života. Fale mi zafrkancija, ležernost, sloboda, Split, more, Dalmacija, sve. Zato nismo otišli. Odličan sam gost u Londonu, ali tamo bih bio jako depresivan i to bi utjecalo na kreativnost. Mogu biti kreativan tu, u Splitu, na Hvaru i ovoj regiji. Ne uz radno vrijeme. Da bih ostao ovdje, tad sam prepolovio broj pjevača s kojima sam radio. Čak i desetkovao. Uhvatio sam se tad televizijske produkcije, tad mi je to bilo fijuk. Kad sam se vratio pisanju pjesama, šlagera, počeo sam opet upadati u krizu i mislio ‘što dalje’. To me obično uhvati svake dekade.

Kako ste stvorili Maksima Mrvicu?

Stvorile su ga pjesme i njegov gard za klavirom. Vidio sam tog momka davno prije nego što sam ga nazvao. Privukao mi je pažnju. Možda je imao 15 ili 16 godina. Privukao me imenom, gestama koje je imao sjedeći za klavirom. Vrlo je neobično da netko toliko visok skladno izgleda za klavirom. To je zbog njegova držanja. To je imao i kao dijete. U to vrijeme sam se pitao ‘što ostaje iza mene’ i shvatio da je vrijeme za iskorak. Ali sve je učinila ‘Hrvatska rapsodija’, ‘Bumbarov let’ i mašinerija koja je pokrenuta.

Tko i što sve čini tu mašineriju?

Mora to biti timski rad. Ne dođeš s torbom para koju staviš na stol. Nije to tako. Sve je to proces. Vjerujem u ono da što dođe preko noći, preko noći i ode. Vazda je tako bilo. Ne vjerujem u instantni uspjeh. Vjerujem da netko preko noći zainteresira javnost, ali onda mora doći druga pjesma. I treća. A na trećoj se lomi sve.

Kako, dakle, nastaje zvijezda?

Prvo treba raditi na zvuku, na profilu izvođača, kako ćeš ga pozicionirati kad na svjetskom tržištu svega ima. Hrpa pijanista. Svatko tko završi klavir na Glazbenoj akademiji ‘jede’ klavir. Barataju njime savršeno. Što ih čini drukčijima? Neki eksces, nešto u pojavi izvođača. Onda moraš uskladiti njegov imidž s glazbom koju će izvoditi, ali i vidjeti koji su njegovi afiniteti. Što zaista voli svirati, jer ako svira nešto što ne voli, to se jako osjeti. Radiš te predfaze, napraviš četiri-pet pjesama s kojima dolaziš u Universal, Columbiju, Sony…. Da dođeš do četiri-pet pjesama, moraš ih snimiti deset ili 12. Istodobno odmah moraš angažirati producenta, aranžera, orkestratora i onda kreće proces. Sve to košta, ne znam koliko. Ulažeš, dođeš do tih pet pjesama, napraviš mu kao za manekenku portfolio, snimke, slike i kreće showcase. Dogovoriš dvoranu, napraviš catering i svakih sat vremena se izmjenjuju diskografske kuće. Od 11 do 17 ili 18 sati. Dođu s odgovornim ljudima po sektorima, kao što je, primjerice, njihov marketing. Vidiš tko je od njih pokazao najviše entuzijazma za projekt.

ZORAN ŠKUGOR: 'S Doris Dragović sam prestao raditi kada si je povisila cijenu'

Kako ih fascinirati?

Jasno da ćeš, primjerice, Maksima predstaviti na način da ga vide uživo, da budu zatečeni njegovom karizmom, pojavom. Kad je izašao i nasmijao im se, svi su bili oduševljeni. Često se dogodi da imaju puno entuzijazma, ali su im budžeti za tu godinu zatvoreni. Kažu ‘sljedeće godine’, a ti ne želiš čekati. Onda biraš među ostalima. Želiš dogovor što prije jer si svoja sredstva uložio. Mel i ja ulagali smo po pola, a projekti ovakvoga kalibra dođu i do 100.000 funti. To je prva faza, da dođeš do toga da se uopće predstaviš. Kad si ostvario kontakt, svi daljnji troškovi idu na Universal, BMG... ovisno s kim radiš. Ti ulažeš u prvi dio, u eksperimentalnu fazu.

Koliki se novac vrti u glazbenoj industriji? Koliko stoji stvaranje Beyonce?

Pitaj Boga. Prošla je put od Destiny’s Childa do samostalne karijere.

Stotine? Milijuni?

Radi se o stotinama tisuća do milijuna. Nečega. Funti, dolara, eura... Nekad su to rješavali diskografi, danas sami izvođači. Svako stvaranje košta. I obitelj Gorana Ivaniševića prodala je kuću, nešto, da uloži u njega.

ZRINKO TUTIĆ: 'Danas te nema nigdje ako ne nosiš tange i ne briješ si guzu'

A koliko je stajalo stvaranje Jelene Rozge?

Ja sve financiram, a koliko košta... Jedan spot stoji do 3000 eura. Kvaliteta spota ovisi o ideji, ne o parama koje su u njega uložene. Treba napraviti sedam-osam spotova dok se karijera ne stabilizira. Kad bi se plaćale pjesme, koštalo bi dodatno. Ja ih pišem, ulažem vrijeme, trud, plaćam programere, sudjelujem u aranžmanima. Imam svoj studio, ljude s kojima često surađujem, rade u mojim uvjetima. Teško mi je reći. Ulažem i ne znam hoće li mi se isplatiti ili ne. Sviđa mi se napraviti nešto novo. Kad radim, želim da uspije i ne gledam cijenu. Ne zanimaju me ‘ad hoc’ poslovi, neću ulagati u nešto što će trajati godinu dana. Zato ne znam koliko što košta. Tu je moj knjigovođa jači. On će reći koliko smo u što uložili.

Jeste li ikad pogriješili?

Puno češće sam u pjesmama griješio nego pogodio. Ali toliko puno radim da se pogreške ne primijete. U postocima puno više stvari prođe. Kod pjevača nisam. Oni s kojima sam počeo, s njima i danas radim. Direktno ili indirektno. Pomažem ako su posrnuli ili im direktno vodim karijeru.   

VELIKI HOROSKOP ZA PROSINAC: Bik će upoznati jednu vrlo posebnu osobu, a Rak će se fokusirati na posao - kakav će vama biti prosinac?