Aco: Draženov spomenik u Šibeniku najintimniji je od svih

Podizanjem spomenika i otvorenjem spomen sobe lijepo je zaokružena priča o Draženu. Nisam mogao vjerovati da se u stanu od 64 ‘kvadrata’ može tako lijepo urediti prostor koji predstavlja Dražena, kaže Aco. Siguran da će se kip svidjeti ljudima kad malo saživi s vremenom

24sata: Izgled spomenika Draženu u Šibeniku izaziva kontroverzije. Kako se Vama sviđa?

Dražen je u Šibeniku proveo najraniju mladost. Ovaj spomenik ocrtava njegov dio koji je intimniji od spomenika u Zagrebu i Lausannei. Na počecima je dosta vremena provodio u stanju u kakvom je prikazan. Ja sad nemam konkretni zaključak o kipu, ali treba ga staviti u kontekst. On je integralni dio košarkaškog igrališta u dječjem parku. Već u subotu, nakon završetka ceremonije, djeca su se fotografirala s njim. No treba proći vremena da bi se stekao realniji dojam.

24sata: Čija je ideja ovakav izgled spomenika?

Bio je javni natječaj, a gradska komisija smatrala je da je ovaj najprikladniji. O tome su odlučivali profesionalci.

24sata: Tko je financirao spomenik i spomen sobu?

Troškove spomenika na sebe je preuzeo grad Šibenik, a novac za uređenje spomen sobe je iz Zaklade ‘Dražen Petrović’ i naš osobni, obiteljski.

24sata: Kako to da je Šibenik toliko čekao na ovakav spomenik?

Ne možeš tražiti podizanje spomenika kad već ima dovoljno problema zbog recesije. Neke su stvari važnije. A što se tiče spomen sobe, već smo ogroman novac uložili u restauraciju kafića Amadeus u Zagrebu, koji je također posvećen Draženu, a ovo je bio logičan potez da se priča zaokruži. Otvorili smo je da svi ti trofeji ne trunu.

24sata: Kako izgleda spomen soba i kad će biti otvorena?

To je preuređen stan od 64 ‘kvadrata’ u kojem je živjela naša obitelj. Naša je zajednička soba ostala integralna, a u ostatku stana izloženi su svi Draženovi trofeji iz mladosti, juniorski, kadetski, sve iz doba dok je igrao u Šibeniku. U središnjem dijelu je veliki ekran, na kojem će se puštati film o Draženu, ondje su i dresovi svih klubova u kojima je igrao, kao i reprezentacije Hrvatske. Jedino nema dresa Jugoslavije, tu se malo izbjegla povijest, ali to je donekle razumljivo. Još treba pronaći modus radnog vremena, no ideja je da radi, primjerice, pet-šest sati tijekom ljeta i da tu radi netko tko je upoznat s Draženovim likom i djelom, netko tko će pričati turistima.

24sata: Koje su Vam najdraže igračke anegdote s Draženom?

Puno smo češće bili protivnici nego suigrači. Posljednje godine u reprezentaciji bio sam mu i trener, kao pomoćnik Skansiju. Imali smo odnos koji je bio puno više od bratskog. Prve godine u Ciboni bili smo stroj koji je okupirao publiku i medije, bili smo nepobjedivi. Ali anegdota je više dok smo bili na različitim stranama. Kao kad je on bio u Šibenci, a ja u Ciboni. Dobili su nas, a on mi je dvaput gurnuo loptu kroz noge. Četiri mjeseca poslije toga u Zagrebu ja sam mu umalo doskočio na glavu. To su bile antologijske scene, znalo je biti i krvi, nije bilo uobičajeno da braća tako igraju jedan protiv drugoga, ali obojica smo uvijek jako željeli pobjedu.