Aco otvoreno: Kad je počeo rat, svi su gledali što će Dražen! A prije NBA napravio je pogrešku

Nije loše da izbornik bude i trener u klubu, da radi dva posla i bude aktivan, jer kao izbornik nemaš puno obveza, pogotovo u iduće tri godine.

Ponovio je svoju tezu sportski direktor Hrvatskog košarkaškog saveza i privremeni izbornik Aleksandar Petrović (63) gostujući na HTV-ovoj emisiji "U svom filmu".

Pokretanje videa...

00:27

Aco Petrovic | Video: Tomislav Gabelić 24sata

Od košarkaških tema naglasio je pad popularnosti tog sporta u posljednjih 20-ak godina.

- Nitko više ne igra košarku, to je naš problem. Kad smo, još i '90-ih, imali rezultate, svi su haklali. I čim reprezentacija napravi neki rezultat, klinci će se vratiti na ulice i početi se baviti tim sportom. Druga je važna stvar da kompletno promijenimo proces stvaranja mladih igrača. Da znaju sve osnove košarke, a ne da budu robotizirani.

Brzo je razgovor otišao dalje u prošlost. Na Acine početke.

- U petom ili šestom razredu me profesor Tjelesnog odgoja Miro Kotarac uočio. Igrali smo prvenstva razreda i škola i tako je počelo, dominirao sam, zabijao koliko je trebalo i pobjeđivali smo dvije godine starije dečke. A potom me u Klasičnoj gimnaziji u Šibeniku dočekao profesor tjelesnog koji je bio i trener u Šibenki. Rekao mi je "Mali, ajmo!"

Ponovio je priču kako se prvi put u reprezentaciju - sam pozvao!?

- Bile su to pripreme mlade reprezentacije, do 16 godina. Tada nije bilo mobitela i interneta nego sam iz našeg stana od 64 kvadrata na Baldekinu svako jutro jurio do kioska po Sportske novosti i listao da vidim je li objavljen popis reprezentacije. Kad je izišao, nije me bilo na njemu. A smatrao sam se najboljim u Jugoslaviji u generaciji. No, pisalo je kojeg dana počinju pripreme u Kranjskoj Gori i ja sam izbezumljen zamolio roditelje da mi kupe kartu za noćni bus od Šibenika do Ljubljane pa do Kranjske Gore. Došao sam u hotel, dočekao izbornika dok su se oni spuštali na doručak, prišao sam mu "Možda ne znate tko sam ja...", ali on me prekinuo i rekao da dobro zna tko sam. I onda sam ga zamolio samo tri dana da treniram s njima i dokažem se. "Ako nisam dobar, kupite mi kartu, jer ja nisam kupio povratnu pošto znam da ću ostati, i pošaljite me kući u Šibenik", rekao sam mu. Naravno da nikome nakon tri dana nije palo na pamet vratiti me, završio sam u petorci i osvojili smo medalje, a godinu kasnije sam s juniorskom reprezentacijom bio prvak Europe, iako sam bio godinu mlađi od ostalih.

Prepričao je i kako je došao u Cibonu:

- Te 1975. imao sam 16 godina i već su kucali na vrata našega stana u Šibeniku, koji je danas sav pretvoren u Draženov muzej, emisari iz raznih klubova. Došao je Mirko Novosel s Vladimirom Anzulovićem, uime Splita došli su Rato Tvrdić i Petar Skansi, dolazila je Bosna, ekipa iz Beograda... I slušali smo tko nudi kakav projekt. Presudile su dvije stvari: što je Novosel bio trener reprezentacije pa samim time je imao najveći autoritet, i što sam napisao igrače iz svih tih klubova i zaključio da ću najveću priliku za napredak imati u Ciboni, iz koje su tada otišli Plećaš i još neki stariji igrači. Došao sam '76. i početak nije bio sjajan. Nakon dvije godine sam obolio od reumatske upale zglobova, uz opasnost da pređe na srce. Liječnik mi je spasio sportski život. Nakon godine neigranja, vratio sam se sportu, ali nisam fizički bio na razini. Da bih sljedećega ljeta na pripremama reprezentacije pokupio virusnu mononukleozu. No, iako je u Cibonu dolazilo puno talentiranih klinaca, Mirko nije digao ruke od mene. I do 1979. bilo je i izgubljenih lopti i utakmica i prvenstava, ali nakon toga počeli smo mu vraćati to povjerenje. Najprije osvajanjem Kupa protiv tadašnjeg europskog prvaka Bosne 1979., a potom i prvog naslova prvaka '82. pa pobjede nad Realom... S 23 godine bio sam jedan od najboljih playmakera u Europi.

Tu je Cibonu ove godine htio spasiti skupljanjem novca. Akcija mu nije uspjela.

- Cilj nam je bio sakupiti dva milijuna eura: jedan za neposredne troškove i jedan za sezonu. U tri dana imali smo 400.000 eura, ali nakon desetog dana je stalo. Trebalo nam je još par kapitalaca. Srećom, ljudi koji su ostali na čelu kluba probudili su se našom akcijom i Cibona je pronašla izlaz te jako korektno počela sezonu. Bio je to blitzkrieg i tada sam postao svjestan vrijednosti društvenih mreža. Dotad sam se bavio dvjema unukama, vodio miran penzionerski život, ali u toj akciji shvatio da moram biti aktivan na društvenim mrežama i informirati ljude što se događa. Moje su tvitove koristile i nacionalne televizije kao informacije oko Cibone. Kad je sve stalo i nismo se dogovorili o spajanju ideja s ljudima iz kluba, u roku od 72 sata sav smo novac vratili. A bilo je više od 550 uplata.

Priznao je Aco da što je stariji, sve više voli šetati Šibenikom i divi mu se. A iz školskih se dana sjetio nekih anegdota:

- Imao sam 5 iz latinskog i danas znam tu dictu. Naime, profesor je jedan dan odlučio bez najave ispitivati. I krenuo je redom imenikom, a ja sam bio 22. na redu. Nitko prije mene nije znao, a dok je došao red na mene, ja sam je naučio. Dobio sam 5 i nikad me više ništa nije pitao. I danas je znam - izrecitirao ju je Aco na latinskom pa nastavio:

- A jezici mi leže. Kad sam došao u Scavolini, zadao sam si da za mjesec dana moram naučiti talijanski jezik. I doma upalim radio, TV, 24 sata sve radi. Tako sam naučio talijanski i španjolski, malo je teže bilo u Brazilu s portugalskim, ali i njega sam svladao.

Neizbježna je tema pokojni brat Dražen.

- On je bio lider ne samo košarke nego i sportski lider Hrvatske. Znate, tada je cijela Jugoslavija gledala na koju će se stranu odrediti Dražen. Jer, nemam što kriti, mi smo iz miješanog braka, iako je otac Jole iz Zagore kraj Trebinja u Hercegovini, a mama iz Bilica u Šibeniku, i tata je cijelo školovanje i radni vijek proveo u Hrvatskoj. Ali kad se raspadala država, svi su gledali što će Dražen. A on je svojim dolaskom pred UN dao poruku svima "Ja sam tu i za mene je hrvatska reprezentacija sve". Uvijek je s ponosom pričao o 1992.

No, Aco je htio naglasiti i jednu bratovu pogrešku:

- Sve je doživljavao na sebi, svom tijelu. Radio je s prof. Milanovićem, ali oni nisu imali informacije koje vježbe treba raditi. Oni su vježbali što danas svi kondicijski treneri znaju, ali on je na sebi testirao. I pogriješio je jer je od 1984. do '89. bio jedan od najdominantnijih igrača u Europi pa je nakon Reala odlučio otići u Portland. Ali nije imao nikakvu spoznaju što treba sa svojim tijelom. Mislio je da možda mora par kila dobiti, muskulaturu, da se može nositi s NBA ligom. A u Portlandu su na toj poziciji imali najjači bekovski par tog vremena Portera i Drexlera. I Dražen je dobio šest kila, ali je izgubio brzinu izlaska iz blokova, postao je tromiji i nije bio dominantan kao u Europi. A nitko mu to nije mogao reći. Godinu kasnije operirao je neku cistu na leđima, vratio se u Šibenik i na kilažu iz Europe. I kad je zatražio razmjenu u Netse, tad je pokazao što može. Njegova je ostavština velika, svima je otvorio vrata NBA lige. Ne možeš reći da je igrao na nivou Michaela Jordana, Jordan je u njihovoj utakmici zabio 40 koševa, ali Dražen je zabio 28. I svi kažu da je probio barijeru i otvorio put svima koji dolaze i danas iz ostatka svijeta - rekao je Aco pa bez oklijevanja izdiktirao najbolju hrvatsku petorku svih vremena:

- Pino Giergia, Dražen, Kukoč, Krešo Ćosić, Rađa. Svemirska petorka!