Ante Ćorić: Daleko sam ja od Žutog, uzor mi je Ronaldinho

Dinamo je posljednji put europsko poluvrijeme kao protiv Astre odigrao protiv Partizana. Te godine rođen je Ante Ćorić. Sedamnaest godina poslije talentirani dječak s brojem 24 na dresu postao je četvrti najmlađi strijelac u povijesti Europske lige.

- Vjerojatno je to sudbina. Daj Bože da je tako. Ima tu nešto - rekao je kroz smijeh Ante Ćorić.

Jutro poslije Ante je bio među prvima na treningu. Dok su se ostali smijali, s “rukama u džepovima” išli na trening, Ante je nosio vodu. Nije mu teško, ipak je najmlađi u momčadi.

- Snovi mi se polako ostvaruju. Na maksimirski stadion sam prvi put došao s devet godina. Tada sam sanjao da ću jednog dana istrčati na ovom stadionu, zabiti gol u nekoj europskoj utakmici. Ne mogu vjerovati da je sve to sad stvarnost - kaže Ćorić.

Driblinzima podsjeća na Marka Mlinarića i Roberta Prosinečkog, pregledom igre i trkom na Zvonimira Bobana. Netko ga je usporedio i s Bakom Sliškovićem.

- Uh, daleko sam još od Bobana, Prosinečkog i Mlinke. Trebam još puno žganaca pojesti i treninga napraviti. Baku Sliškovića sam gledao na YouTubeu, čudo od igrača. Stvarno je bio majstor, no moj uzor je Ronaldinho - kaže Ćorić.

No gola koji je zabio protiv Astre ne bi se posramili ni Mlinka, ni Boban, ni Prosinečki. Nakon utakmice čvrsto je stisnuo dres, nije ga dao nikome.

- Ma kakvi. Išao je sa mnom doma. To mi ostaje uspomena na prvi gol u Europi.

Tribine su mu dugo skandirale, sa 17 godina u Maksimiru tako su igrali samo Mlinka, Cico i Boban. Netko će reći još i Niko Kranjčar, Mateo Kovačić... No ovakav pljesak na Maksimiru dugo neki ‘klinac’ nije dobio.

- Znate što? Prezimit ćemo u Europi devedeset dev... Ma, ne sto posto. Da, sto posto - završio je samouvjereno Ćorić.

Dosad su mu se svi snovi ostvarili. Valjda će i taj o prezimljavanju u Europi.

Protiv Astre je najljepše trenutke karijere proživljavao i drugi rođeni Zagrepčanin. Zapadnije od Ćorićeva kvarta Središća, u Gajnicama, odrastao je i živi Domagoj Antolić.

- Baš sam se sjetio posljednje Dinamove domaće pobjede u skupini. Protiv Villarreala sam bio na tribini, gledao i navijao. Tada sam bio na posudbi u Lokomotivi i maštao o ovakvim trenucima, o ovome što sad proživljavam - kaže Antolić.

Kao i Ćoriću, na tribinama mu je bio veći dio obitelji.

- Mama, tata, djed i baka. Ali nije to prvi put, oni su u istom tom sastavu na svakoj utakmici koju igram na Maksimiru - rekao je Antolić.

Kad se razigranom domaćem dvojcu pridoda i fantastični El Arbi Hilal Soudani, koji je protiv Astre odigrao apsolutno najbolju utakmicu otkad je u Dinamovu dresu, kad je Joe Šimunić na svojoj razini, kad stigne poticaj s tribina, san o europskom proljeću ne mora ostati samo san.

- Rekao sam prije utakmice da Dinamo zadnjih deset godina nije imao ovako dobru momčad. Eto, sve ste vidjeli - likovao je trener Zoran Mamić nakon velikog trijumfa.

No jedno treba imati na umu.

- Bilo bi jako opasno upasti u euforiju - upozorio je Duje Čop.