Mali Mandžo: 'Treneru, kad odrastem, bit ću nogometaš!'

Mario Mandžukić (32) u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji odigrao je svoju posljednju utakmicu za reprezentaciju. Ranjen, umoran od silnih nogometnih bitaka, Mandžo je mjesec dana nakon povijesnog finala odlučio reći - dosta. Iako nitko nije očekivao da bi se veliki Mandžo mogao oprostiti baš sada, Ćirin 'đilkoš' iznenadio je sve i otišao u reprezentativnu mirovinu na vrhuncu, kao drugi strijelac reprezentacije u povijesti s povijesnim srebrom koje će zauvijek ostati vrh njegove karijere. A krenulo je, kao i kod većine naših igrača, skromno, bez puno očekivanja, ali uz puno muke i velikih snova...

HVALA TI ZA SVE Još jedan odlazak velikana: I Mandžo se oprostio od repke!

Mato Mandžukić, Marijev otac, podrijetlom je iz BiH, iz Pruda, mjesta na ušću rijeke Bosne u Savu. I on je bio nogometaš, stoper. Često je Mato zabijao golove glavom, to je, čini se, u obitelji Mandžukić stvar genetike.

Kao nadaren nogometaš Mato je došao u Slavonski Brod. Igrao je za BSK i dobio posao u “Đuri Đakoviću”. Poduzeće mu je dalo i stan. I Marijev djed Marko, zvani Mandžuka (1938.- 2011.), bio je nogometaš.

U svoje vrijeme branio je za šamački Borac i za Banoviće. Bio je, kažu, odličan golman, igrao je u šesnaestercu, pratio igru, na vrijeme čistio... Međutim, nikad se nije posvetio karijeri. Matin brat Ilija, Marijev stric, također je bio veliki nogometni talent.

- Sjećam se, 1968. godine bili smo osvajači kupa u Dvorovima pokraj Bijeljine. Marko Mandžukić je branio, dobili smo 2-1. Nije mu nitko mogao dati gol - ispričao je za 24sata svojedobno Mato Vidović Pajin, koji je igrao nogomet s Mandžukićevim djedom.

Dok je Mandžo igrao za Dinamo, kad bi zabio gol, djed je često častio u lokalnom domu kulture.

Počeo igrati sa šest godina

Dok je živio u Slavonskom Brodu, igrao za BSK i radio u “Đuri Đakoviću”, Mato Mandžukić je 21. svibnja 1986. dobio sina Marija.
No rat je nagnao obitelj da se preseli u Njemačku i potraži sreću. Tako je Mario kao šestogodišnji dječak počeo igrati u njemačkom TSF Ditzingenu iz istoimenoga grada u blizini Stuttgarta.

I Nijemci su vrlo brzo primijetili njegov talent i upornost. Međutim, kako nakon četiri godine provedene u Njemačkoj nije mogao dobiti radnu vizu, Mato Mandžukić se morao vratiti u Hrvatsku. Kad se 1996. vratio iz Njemačke, Mato je nastavio raditi u “Đuri Đakoviću”, a sin Mario je kao desetogodišnjak nastavio trenirati u Marsoniji i pohađati školu.

No povratak u Hrvatsku za malog Marija bio je šokantan. Počeo se formirati u uređenoj Njemačkoj, naučio je jezik, krenuo je ondje u školu i počeo igrati nogomet, stekao prijatelje... Vrativši se kući, uslijedio je kulturološki šok u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj.

Nakon povratka u Brod prvi Marijev trener bio je Damir Ruhek. S Mandžom je radio više od pet godina. Ono što je Ruheku odmah upalo u oči su fizičke predispozicije malog Marija, barem kad je riječ o trčanju.

Čudo već s 11 godina

- Bio je sitniji i niži od ostalih dječaka, ali vrlo izdržljiv. Kako smo imali loše igralište, igralo se na lešu, znao sam ih od stadiona BSK do rekreacijskog stadiona, udaljenog 2,5 km, poslati da trče ako žele. A ja bih automobilom povezao čunjeve i lopte.

- Mario,bez obzira što je bio sa starijim godištem, uvijek je bio među prvom trojicom koji bi stigli do terena na kojem smo trenirali. na testovima se vidi da je Mario s 11 godina 3350 metara trčao za 12 minuta. Za nekoga tko ima samo 11 godina to je zaista fantastičan rezultat. Mnogi ni tad ni danas u to nisu vjerovali - ispričao je Ruhek 2014. godine:

- Kod mene su Mario i Krešimir Prgomet, poslije napadač Cibalije i kanadske Croatije iz Toronta, igrali zbog rezultata na testovima: Mario desnog, a Prgomet lijevog bočnog. Pritom su zabijali golove iz drugog plana jer su puno trčali. Na osnovi toga Mario je razvio pluća jer, ako se igraču pluća ne razviju do puberteta, ostaje limitiran. Iako, iskreno, za taj podatak ni ja tad nisam znao.

Otac Mato je sam radio, u teškim ratnim i poratnim godinama prehranjivao je četveročlanu obitelj.

Mandžo je bio sjajan - libero

Ruhek je Mandžu u pionirima Marsonije isprobao na raznim pozicijama.

- Igrao je libera kao zmaj. Stavljao sam ga na desnog veznog, što je također dobro odigrao. Jednom, u Požegi igramo sa Slavonijom i u prvom poluvremenu vodimo 3-0. Mandžo je kao bočni dao dva gola jer su mi se obje špice na toj utakmici ozlijedile. I nisam nikoga imao naprijed, pa na poluvremenu kažem Mandži: ‘Igraš centarfora’. I on se tri-četiri puta nađe u zaleđu, promaši dva zicera i ne zabije gol. Poslije utakmice mi priđe. Pitam ga: ‘Što je, Mandžo, što trebaš?’ A on će: ‘Treneru, došao sam reći da vam ja nisam za napadača’ - priča Ruhek, koji hvali Mandžukićevu upornost i predanost:

- Nikad se nije predavao. Recimo, kad smo igrali protiv Osijeka ili Cibalije, ja im subotom nisam dao igrati nogomet da ih odmorim, da se osvježe. Ako je utakmica subotom, Mandžo već u petak poslijepodne, nakon treninga, igra nogomet pokraj svoje škole ‘Vladimir Nazor’ ili pokraj zgrade u kojoj je stanovao. Uvijek sam znao gdje ću ga pronaći, bio je željan igre jer se na treninzima nije mnogo igralo. Više sam ih učio tehnici, vođenju i primanju lopte, udarcima po lopti i slično.

Mali Mario Mandžukić je, naime, znao što želi - postati profesionalni nogometaš. Kad je Ruhek proveo anketu među djecom, na
pitanje što će biti kad odrastu svi su pisali da će biti trgovci, automehaničari, doktori i slično.

Samo je Mandžo napisao - nogometaš.

- Rekao sam mu: ‘Nisi odgovorio na pitanje, napisao si ‘nogometaš’ a ne neko zanimanje. A on kaže: ‘Sve sam ja ispunio. Ja ću biti nogometaš kad odrastem’.

Nakon završetka osnovne škole Mandžukić je pohađao srednju obrtničku školu, smjer keramičar, u Slavonskom Brodu. Mario nije baš briljirao u školi, ali nije bio ni toliko loš kao ostali nogometaši. 

- Uvijek sam išao po školama da upoznam razrednike onih igrača koji su imali puno jedinica. Zbog Marija nisam morao ići - prisjeća se Ruhek, koji je 2002. godine postao pomoćnik trenera seniora u Marsoniji, što znači da je morao napustiti djecu koju je kao trener godinama vodio.

VATRENA PETICA ZA POVIJEST Čarlijevo emotivno pismo kojim se oprostio od najdražeg dresa

Treneru, ja bih u špicu

Glavešine Marsonije su Mandžu 2003. godine poslali na posudbu u nižerangirani nogometni klub Željezničar iz Slavonskog Broda.
Mandžukić se u brodskom Željezničaru zadržao šest mjeseci. Kako je igrao desnog beka, zatražio je od trenera da ga stavi naprijed, u napad, zaprijetivši da inače neće dolaziti na treninge. I on ga je stavio u napad samo da ostane.

Kad se vratio u Marsoniju, Mandžukić je bio junior. U prvu postavu pozvao ga je Miroslav Buljan, koji ga je trenirao i vodio. Kad je zaigrao za prvu momčad, vrlo brzo je pozvan i u mladu reprezentaciju. Dok je igrao za hrvatsku reprezentaciju do 19 godina, Mandžukić i golman Filip Lončarić su treneru Draženu Ladiću zadavali probleme. Nisu bili disciplinirani, a Ladić ih je znao otjerati iz reprezentacije zbog toga.

Zbog seke izabrao Wolfsburg

Mandžukić je iz Marsonije otišao 2006. godine u NK Zagreb. Ondje ga je trenirao Ćiro Blažević, koji ga je i prozvao 'đilkošem' (mangupom). Za njegov igrački uspon zaslužni su očeva genetika i naporan rad. Nakon Kranjčevićeve, Mandžukića je put prvo vodio samo nekoliko tramvajskih postaja dalje, do Maksimira, a potom u Njemačku.

Ondje živi Marijeva sestra, zbog čega je od svih ponuda izabrao Wolfsburgovu. Nakon Eura 2012. godine završio je u Bayernu, kojem je golom u finalu i sjajnom igrom donio naslov prvaka Europe.

Prvi je put na Svjetskom prvenstvu zaigrao 2014. u Brazilu. Zbog crvenog kartona kojeg je zaradio u kvalifikacijama morao je propustiti uvodnu utakmicu protiv Brazila. U sljedećoj protiv Kameruna odmah je zabio dva gola, ali preko Meksika nismo mogli.

Mandžukić je zatim promijenio klub i prešao u madridski Atletico. Ondje se zadržao samo godinu dana, ali dovoljno da osvoji Superkup protiv Reala. Zatim prelazi u Juventus gdje brzo postaje omiljen među navijačima zbog svoje borbenosti i požrtvovnosti. Navijači ga vole više od Higuaina i Dybale, kažu da takvog napadača Juve nikad nije imao.

Napadača koji trči, zabija, asistira, ali i vraća se u obranu i uklizava na svojih 16 metara. To je Mario Mandžukić, takav je i u hrvatskom dresu. Uvijek sto posto, uvijek do kraja.

Bio je takav i na ovom Svjetskom prvenstvu, natjecanju koje nikad neće zaboraviti, ali natjecanje koje je zahvaljujući ovom povijesnom uspjehu označio kao idealnu priliku za oproštaj. I to kakav, sa svjetskim srebrom i titulom drugog najboljeg strijelca u povijesti reprezentacije s 33 gola.

VIDI OVO: 10 stvari koje moraš znati o Mariu Mandžukiću.