Birtija: Svi bi htjeli da nam je kotao pun, ali - grebemo dno

Slušajući sportaše kojima kasni lova za pripreme ili natjecanja, među kojima je i Sandra Perković, čovjek bi rekao da je uloga sportaša u povijesti prošla kroz cilj.

Dovoljno stranaca zna za Dubrovnik? Makar, što je vrlo često, i ne zna je li u Hrvatskoj. To malo kreveta na Jadranu i po kontinentu napunimo iako radimo gotovo sve što je u našoj moći da otjeramo turiste, pa kad se svake godine vraćaju ili dolaze novi, više nema potrebe za financiranjem osvajanja medalja i počasne krugove sa zastavom u ruci?

Znajući koliko smo puta čuli o zaslugama sportaša za Hrvatsku, čovjek se jednostavno mora pitati tko je ili što je Hrvatska. Ili da preformuliram. Da političar X smatra da će pobijediti na izborima pomogne li sportašu Y da osvoji medalju ili makar samo pobijedi nekog od narodu mrskih suparnika, bi li sportaš morao brinuti za stipendiju, hranarinu ili, naprosto, lovu po profesionalnom ugovoru?

Ako se sportaši uvijek rado slikaju s političarima, slikaju se dolazila lova glatko ili uopće i ne dolazila, ta zašto bi se političari zauzimali za budžete repki i individualaca? Doista, tko je Hrvatska? Jesu li Hrvatska navijači ili su sve ove godine Hrvatska političari i razni srodni tipovi?

Ostaje nam i mogućnost da naprosto više nema para. Svi bi htjeli da je kotao pun, ali jedva da se nešto može nagrebati po dnu. Možda ekipa koja danas vodi Hrvatsku, a onda i HOO, izreku o kruhu i igrama ima u malom prstu, ali džaba ako novca nema.

Možda je dobro razmisliti tko nema problema s financiranjem. Jesu li to klubovi, reprezentacije i pojedinci koji su na tržištu sami zaradili koliko im treba i troše koliko su zaradili ili su to sportaši koji su se oslonili na – druge, državu. Red je da kraj teksta bude posvećen radnicima koji su punili proračun, a više ne pune jer su za njih i klasa i masa brinule manje nego o sportašima. Idući put neka svi bolje promislimo...