Bježao od rata, bio odvojen od oca, Hrvatskoj donio Davis Cup

Bio je treći tenisač svijeta prije 13 godina, dolazio je do polufinala Roland Garrosa, osvojio je i turnir iz Masters serije, a u finalima istih je bio još triput. Hrvatskoj je donio Davis Cup 2005. godine i brončanu olimpijsku medalju iz Atene. No cijela njegova priča krenula je puno teže, drukčije i nesretnije. S devet godina uhvatio se reketa, no ubrzo je postao - prognanik...

Bježao iz Banja Luke

Ivan Ljubičić rodio se 1979. godine u Banja Luci, a na njegov početak bavljenja sportom odmah je utjecala obitelj. Brat Vladimir igrao je nogomet, a zajedno s ocem Markom i majkom Hazirom utjecali su na Ivana da počne trenirati tenis. Prvi uzor? Stefan Edberg. Prvi turnir osvojio je igrajući s četiri prsta zbog zanoktica, no nakon odličnih početaka došlo je teško razdoblje.

- Otac Marko najzaslužniji je što je tenis postao moje životno opredjeljenje. U najtežim životnim trenucima, dok smo kao prognanici došli u Rijeku i cijeli život bio nam je u nekoliko najlonskih vrećica, zapravo i nisam imao puno izbora. Dobio sam priliku u tenisu, odvojio se od obitelji i krenuo u nepoznato. Ne želim ni pomisliti što bi bilo sa mnom da nisam uspio - ispričao je jedanput Ljubo.

Na području Bosne i Hercegovine u to vrijeme situacija se zahuktala, a u svibnju 1992. godine Ivanovi roditelji odlučili su - vrijeme je za odlazak! Nažalost, obitelj nije mogla ostati na okupu. Ivan je s bratom i majkom avionom otišao u Beograd pa prema Sloveniji te stigli do Rijeke, a ubrzo su s ostalim prognanicima završili u Opatiji. Ivan je tamo mogao trenirati bez problema, no falio je otac... Ipak, tenis je i dalje bio stavka, možda ne toliko bitna, ali treniralo se. A Ivan se i kasnije znao vraćati u Opatiju radi treninga, kao i privatno:

- Otac Marko najzaslužniji je što je tenis postao moje životno opredjeljenje. U najtežim životnim trenucima, dok smo kao prognanici došli u Rijeku i cijeli život bio nam je u nekoliko najlonskih vrećica, zapravo i nisam imao puno izbora. Dobio sam priliku u tenisu, odvojio se od obitelji i krenuo u nepoznato. Ne želim ni pomisliti što bi bilo sa mnom da nisam uspio - ispričao je jedanput Ljubo.

Zanimljiva je bila Ivanova izjava prije nekoliko godina - sam je rekao da ako je rat ikome donio nešto dobro, onda je to bilo - njemu:

- Sumnjam da bih u protivnom završio u Rijeci, a potom u Italiji. Da nije bilo rata, vjerojatno bih ostao u tenisu, ali ne bih igrao na Touru - rekao nam je Ivan prije nekoliko godina. Otkrio je i što je mogao biti njegov drugi odabir:

- Obožavao sam matematiku i vjerojatno bih se bavio brojevima. Tko zna, možda bih danas predavao u školi.

No eto, ipak nije. Umjesto toga 1993. godine otišao je u Italiju, tamo boravio tri godine u blizini Torina. Tada su dani bili ispunjeni tenisom, tenisom i samo tenisom. Sam Ivan rekao je kako u tom periodu nije bilo lako, no isplaćivalo se. Kada je došao, nije znao progovoriti ni riječ talijanskog, a za vrijeme boravka tamo odlučio je igrati za Hrvatsku.

Nakon dvije godine u Italiji, 1995., postao je juniorski prvak Hrvatske, a njegov tenis išao je samo uzbrdo. Nadodao je tomu finale juniorskog Wimbledona, polufinale Australian Opena, Europsko dvoransko prvenstvo do 16 godina s reprezentacijom... I osvojeni 'Orange Bowl' sa Željkom Krajanom. Bio je Ivan drugi junior svijeta! Onda je krenulo razdoblje nezgodno za svakog tenisača - tranzicija u seniorski tenis.

'Najdraži mi je Monte Carlo'

Ivan je u seniore zakoračio s talijanskim trenerom Riccardom Piattijem, koji se 1997. ostavio ostalih igrača i potpuno posvetio samo Ljubi. Ipak, u početku mu s Talijanom nije bilo lako:

-Nisam shvatio što Riccardo traži od mene. Do tada sam igrao na instinkt i bilo je dobro. No Riccardo me počeo učiti neka teniska pravila za koja nisam znao. Završio sam godinu na slabijem mjestu nego prethodnu. Nije bilo panike, samo sam bio razočaran. Znao sam da je problem samo u meni

A dvije godine kasnije prolazi kvalifikacije Monte Carla! Te godine napravio je i skok, osvojio je prvi Challenger, onaj u francuskom Besanconu, a dvije godine kasnije i prvi ATP turnir, onaj u Lyonu. Tu su do naslova padali velikani poput Gaudija, Safina i na kraju Younesa El Aynaouija.

Godinu nakon Davis Cupa igrao je fenomenalno, čak dosegao i treće mjesto na ATP ljestvici. Titule u Chennaiju, Zagrebu, Beču, finale Mastersa, i problemi s krvnom slikom. Pod upitnikom je bila i karijera, no ipak se radilo samo o posljedicama umora.

U karijeri je od deset naslova tek jedan osvojio na travnatoj podlozi, 2007. godine u Hertogenboschu, a kako sam kaže na travi nikad nije baš naučio igrati skroz kako treba. Usprkos tomu što je kao junior bio fantastičan na Wimbledonu.

- Nikada nisam uspio dobro razraditi kako treba igrati na travi. Bio sam juniorski finalist Wimbledona 1996. godine, imao sam svjetlu budućnost tada, ali nikada nisam pronašao pravi recept za igru na travi u Wimbledonu u seniorskoj karijeri. Trava je od jako brze postala jako spora. Moj servis na travi nikada nije bio tako snažno oružje kao na drugim podlogama, a očito je da nisam najbolje ni reternirao. Zbog toga nikada nisam otišao dalje od 3. kola u Wimbledonu. Ipak, sretan sam što sam svoj zadnji meč na travi u karijeri odigrao na središnjem terenu u Wimbledonu, lani u 3. kolu. Dobro sam se proveo, iako sam izgubio od Andyja Murrayja u četiri seta. No, odigrao sam veliki meč, pod krovom i u jedinstvenoj atmosferi – zaključio je Ljubičić.

Nakon 2007., nastupile su dvije godine bez trofeja, a 2010. stigao je posljednji trofej u karijeri - i to kakav! Osvojio je Indian Wells!

Već 2011. znao je da bi mirovina mogla biti blizu, a od karijere se oprostio u Monte Carlu. Porazom od Ivana Dodiga. Ljubičić je prekinuo karijeru s deset pojedinačnih naslova, uz 12 finala i s preko deset milijuna dolara osvojenih od turnirskih nagrada. Tijelo više jednostavno nije moglo.

- Tamo sam se 1999. godine i na neki način probio na Tour. Pobijedio sam Andreja Medvedeva i Jevgenija Kafeljnikova, zaradio prvi veći novac - tako nam je Ljubo bio objasnio zašto je upravo taj turnir i odabran kao oproštajni.

- Godinama te pripremaju na ovo, ali je ovo ipak težak trenutak - rekao je uoči odlaska u mirovinu.

Medalje za Hrvatsku

Posebno mjesto u vitrinama i srcu zauzima olimpijska bronca za Hrvatsku, osvojena u Ateni 2004. u paru s Mariom Ančićem, a godinu dana kasnije osvojio je Davis Cup. Ljubo je bio prvi reket Hrvatske, svoje mečeve je dobivao, a slavlje u Bratislavi ogroman je uspjeh:

- Na olimpijsku broncu 2004. godine, Davis Cup i Indian Wells. Ovdje bih izdvojio i dva sudjelovanja na završnim Mastersima u Šangaju - tako je Ljubo nabrojao omiljene uspjehe.

- Uh, to je zaista najveći mogući uspjeh. Taj naš Davis Cup smatram najvećim uspjehom hrvatskog sporta - rekao je Ljubo još 2012. godine, a legendarni hrvatski tenisač, koji je na tom Davis Cupu ujedno bio i izbornik, Nikola Pilić uvijek ga je smatrao velikim borcem:

- Ivanu Ljubičiću nitko nikad nije ništa dao. Za sve što je postigao u životu, izborio se sam. Najveći je borac u svijetu tenisa, lav među tenisačima - opisao ga je u jednom intervjuu.

U singlovima je za Davis Cup reprezentaciju imao 23-13, a iako je jedan meč i izgubio u finalu protiv Slovačke te velike 2005. godine, sigurno da to nikome nije pretjerano ostalo u pamćenju...

Vječna podrška - Aida

A uz Piattija, kao jednu od krucijalnih osoba u karijeri navodi i svoju ženu Aidu. Njihova ljubav traje još od mladih dana, iz školskih klupa. Vezu su započeli pred kraj srednje škole, a s obzirom na putanju Ivanove karijere - jako su puno vremena provodili odvojeno.

No to im nije smetalo, dapače dalo im je prostora. Kako kaže Aida, nitko nije ispaštao. Ona je završila fakultet, izlazila, svatko je živio svoj život, no na pravi način:

-  Naravno, nikad nismo iskorištavali slobodu na način na koji bi to partneru moglo zasmetati ili povrijediti ga, no to i nije bilo teško s obzirom da ni Ivan ni ja nismo takvi - rekla je jednom.

- Ivan je pravi romantik. Može mi poslati poruku kad se najmanje nadam, može me nazvati i reći mi bujicu romantičnih riječi. Ne poznajem pažljivijeg muškarca - rekla je Aida, koja mu je uvijek davala podršku. Ivan je nerijetko znao istaknuti kako su njih dvoje tim i sjajno funkcioniraju.

Bila je Aida velika potpora Ivanu Ljubičiću, s tribina je slavila brojne pobjede, proživljavala poraze, a tenisače je smatrala modernim gladijatorima. Dizanje u šest sati, trening, doručak, pa opet trening, opisala je.

Skupa su dobili dvoje djece, Leonarda i Zaru, a Ivan je u mirovini jednako aktivan kao i prije. Bavi se trenerskim poslom, a uz to i menadžerskim. Bio je menadžer Berdychu, trener Raoniću, a naposljetku je postao i trener svom velikom prijatelju - Rogeru Federeru. I 2018. godine vratio ga na broj jedan usprkos tomu što je Švicarac ušao u pozne godine.