Drago Ćosić, smrdljive majice i Grdović točno u 4.45 ujutro...

Krenuo sam sa stavom - jadna nam majka, hoćemo li uopće proći skupinu?! I dobili smo najprije Nigeriju. Pa nastavio s tipičnim hrvatskim defetizmom: Ma di ćemo, brate mili, sa Strinićem na Messija?! Ej, alo?! Strinić i Messi? Ljudi moji, znam da šjor Stanko Poklepović kaže "Messi uvik ide livo", ma ne ide to. Al ajmo probati. I nabili ih 3-0. Padne i Island, prvi u skupini, idemo na Dance.

Tu sam već postao praznovjeran. Nije da sam od onih navijača koji kupuju vatreni kiseli kupus, daleko od toga. I ja sam se već odavno bio "predao". Naprosto, zbog svega što se događalo s hrvatskim nogometom zadnjih 20 godina, cijelog cirkusa s Mamićem i posebno zbog odnosa HNS-a i Dalmacije (čitaj Hajduka), izgubio sam onaj entuzijazam. Nema smisla. Nije to bilo to, nogomet bi trebao biti strast, veselje, drhtanje uz svaki Strinićev centaršut i veselje kad ga pogodi.

Trebali bismo biti uz njega, da osjeti podršku i da zna da nije sam kad treba zaustaviti monstrume od igrača poput Messija ili Mbappea. Trebali bismo uvijek biti zajedno, u dobru ili zlu. A mi smo strast bili izgubili, ostale su bile samo svađe, frustracije i međusobno optuživanje.

No dok nešto dobro ide - a našima je zbilja krenulo - ne volim mijenjati. I tako sam toga dana, što zbog stresa od utakmice, a što zbog moje dvogodišnje djevojčice, ustao točno u 4.45. Bilo je to jutro utakmice s Danskom i najinfarktnijih penala koje sam ikad gledao. Srce mi je tuklo sto na sat, bio sam sretan zbog Subašića jer je taj pristojan i skroman momak iz zadarskoga zaleđa te večeri ušao u legendu. Bilo mi je baš onako drago što je uspio. 

Kako ti neće biti drago. Čitam u novinama, kaže njegova majka novinarki (a vidi ju valjda drugi put u životu):

- Neman ti nego osam jaja dati. Ajde lipo, nosi doma i frigaj!

Tko god je imao baku na selu zna što to znači... Tih osam jaja vrijedi više nego išta. 

No dobro, prošli smo nekako te Dance. Radilo se do debelo iza ponoći, tipa dva-tri ujutro, više se ni ne sjećam. Samo znam da mi je kroz glavu prošlo: ne bi bilo loše i drugi put ustati u 4.45, za svaki slučaj. Neće odmoći...

Tamo negdje kod utakmice s Englezima lagano sam počeo shvaćati da pobjede uopće ne donosi Rakitić. Nego mi.

Jedan kupi četiri pive od kojih su dvije Pan, jedna Karlovačka i jedna Krušovice "jer je tako i prošli put kad su bili penali". Drugi ima posebnu majicu za utakmicu. Trči doma obući je nakon posla i argumentirano objašnjava "ne dao bog ženi da je opere, gotovi smo". Treći kod penala ima poseban ritual, shvatljiv samo nama koji smo - jel'te - malo praznovjerni.

Ne morate mi ništa objašnjavati vi normalni i nepraznovjerni, sve znam. Jasno mi je da vi mislite da nije tako, ali ja sam evo i danas ustao u 4.45 i slušam Grdovića na youtubeu. Da, jasno mi je što mislite, mi smo potpuno poludjeli od nogometa...

- Istrči mi žena iz dnevne sobe nešto za malim, Subašić obrani penal. Vrati se, Badelj promaši. Ja reko': Slušaj me, ajde sad fino izađi van iz sobe i molim te gledaj od tamo! "Jesi ti normalan", pita ona. Rekoh, naravno da sam normalan, digni se fino i stani tamo, izađi van. I izađe ona van sva ljuta, Subašić obrani još jedan pa još jedan i mi prođosmo. Kužiš, stari moj?! Ne razumije moja žena da ne brani penale Subašić nego ona! - smije se moj dragi prijatelj Hrvatko, jedini koji od početka tvrdi da ćemo biti prvaci svijeta.

I evo nas u finalu... U međuvremenu se dogodilo nešto lijepo. Četverogodišnji dječak po imenu Petar toliko je zavolio nogomet da onako prebijen od posla svaki dan popodne nosim golove i loptu u dvorište. Ostali klinci luduju isto, jedan je Rakitić, drugi Subašić... Lijepo je to vidjeti. Moj Petar izabrao je isto najdražeg igrača. Broj 10.

- Tata, Luka Modrić je kapetan?!

Tu sam zastao. Trajalo je koju sekundu prije nego što sam odgovorio.

- Da, sine. Luka je kapetan.

- On je najbolji igrač, jel tako, tata?

- Pa vjerojatno je, sine. 

- A tko je tebi najdraži igrač? Jel isto Modrić?

- Nije, sine.

- Nego koji?

- Strinić.

- Kako Strinić? 

- Pa tako, lijepo. Strinić. Jer Drago Ćosić non-stop viče na njega.

- Tata, tko je Drago Ćosić?

- Ma nitko...

- A jel Strinić ikad da gol?

- Ne, nikad.

- Pa zašto onda ne bi i ti bio za Modrića, on uvijek da gol.

- Jer neću. 

I tako smo lijepo pričali o nogometu. Prije 30-ak dana nije znao ništa, nije ga zanimalo. Sad zna sve, tko igra večeras, tko je Mandžukić, tko Rakitić, a tko kapetan Luka.

Jedino ne zna tko je Mamić. Nisam mu ništa rekao.

Ma tko sam ja da djeci rušim snove...

VIDI OVO! 5 zanimljivih činjenica o finalu Svjetskog prvenstva!