Četrnaest godina bez 'košarkaškog Mozarta'

Na današnji dan, 7. lipnja, navršava se 14 godina od tragične pogibije Dražena Petrovića, košarkaškog "Mozarta" i prvog kapetana hrvatske reprezentacije. Na cesti u njemačkom Denkendorfu toga je dana, oko 17.50 sati, u automobilskoj nesreći prestalo kucati srce najvećega euroskoga košarkaša 20. stoljeća... Priča o najvećoj karijeri je započela 22. listopada 1964.u Šibeniku. Obitelj Petrović dobila je novog člana, drugog sina koji je dobio ime Dražen. Bistro i pametno dijete od najranije mladosti bilo je snažno vezano uz starijeg brata Aleksandra. Oni koji su živjeli s Draženom kažu da je bio posebno dijete, neobično karizmatičan klinac. - U mladosti, stariji dečki su nas uvijek tukli, onako iz čistog mira. Ali nikada nisu dirali Dražena. Ustvari, čak su ga i štitili. Bio je izuzetno mudar i pametan te itekako svjestan svoga statusa - ispričao je Draženov prijatelj iz djetinjstva Neven Spahija. Majka Biserka i otac Jole djecu su odgajali tako da je škola ispred svega. Tako je i bilo negdje do 1977., kad je u život malog Dražena ušla - košarka. Bila je to ljubav na prvi pogled. Brat Aco već je počeo trenirati, ubrzo mu se priključio i Dražen. I odmah se vidjelo da je čudo. Silno talentiran, a uz to i veliki, veliki radnik. - Svakoga dana imao sam normu. Ispucati 500 lopti. I ništa me nije moglo omesti, jedino bolest. Ako je škola ujutro, dolazio sam prije škole. Znali smo u šest ujutro sami u dvorani biti čistačica i ja, ona radi svoje, ja svoje. Šutiram, driblam stolce, odrađujem svakodnevni ritual - govorio je Dražen u razgovorima o svojim počecima. Spoj talenta i mukotrpnog rada u sportu je kombinacija s kojoj je nemoguće promašiti. Osvojio je Šibenik, već sa 18 bio kapetan. Doveo je mali klub do finala prvenstva Jugoslavije, osvojio naslov, ali Bosna je bila logistički toliko jaka da je Šibenki naslov oduzet "za zelenim stolom". - Mogu oni odlučiti što hoće, ali naslov je naš! Mi smo ga osvojili i on je naš - rekao je tada Dražen, već sa 18 vođa ekipe. Ovakav pristup vodio ga je i u nastavku karijere. Velike karijere koja je zvjezdane trenutke doživjela u Zagrebu. U Cibonu je stigao 1984., doveo klub do dva naslova prvaka Europe i u Zagrebu kreirao četiri godine dugo košarkaško ludilo. Sljedeća postaja bio je - Real Madrid. Mnogi su se poslije koristili rečenicom "košarkaški kralj je morao završiti u Kraljevskom klubu". Vjerojatno i je. U Madridu je uzeo još jedan europski naslov, ali i izgubio prvenstvo Španjolske od Barcelone. Te je godine igrao i protiv Cibone, pri čemu je imao milosti. Vjerojatno jedini put u karijeri je stao. Zabio je 30 i - dodavao. Emocije su ipak bile prejake. Na kraju sezone nije odolio, preko noći je napustio Madrid i otišao u NBA, u Portland. U Portlandu je sjedio na klupi, a na to nije navikao. Nakon godinu dana završio je u New Jersey Netsima, u kojima je dokazao koliko je velik. Bio je prvi Europljanin bez američkog sveučilišta koji je u NBA-u igrao važnu ulogu. Jedne sezone imao je 22.3 poena u prosjeku, imenovan je u treću petorku lige. I otvorio put Kukoču i Rađi, kasnije Sabonisu, pa u novije vrijeme Nowitzkom, Gasolu, Parkeru... A to je veliki doseg, sve što je napravio zadužilo je košarkašku Europu. Prometna nesreća i iznenadna smrt sve je to zaustavila. Iza njega je ostao trg u Zagrebu, košarkaški centar, kao i muzej koji još čeka otvorenje. Zaslužio je barem toliko, jer njegove zasluge, košarkaške i sportske općenito, su izuzetne.