Sport

Komentari 24

'Ovo traje svega mjesec dana, treba biti strpljiv i pozitivan'

'Ovo traje svega mjesec dana, treba biti strpljiv i pozitivan'

SLAVI 60. ROĐENDAN Žao mi je što moja generacija nije donijela više radosti našim navijačima. Bili smo dovoljno kvalitetni da osvojimo par prvenstava i barem jedna europski trofej, ali, nedostajalo je malo sreće...

Na današnji dan prije 60 godina rođen je Ivan Gudelj, legendarni igrač Hajduka koji je legendom postao ranije od bilo kojeg drugoga igrača, još za života. O igračkom putu Ivana Gudelja zna se baš sve, od toga kako je iz Imotske krajine stigao u Split, kako se divio i odrastao s igračima one zlatne trofejne generacije Hajduka iz '70-ih godina prošlog stoljeća, kako je postao najbolji igrač i vođa njihovih nasljednika iz '80-ih, momčadi koju su uz njega predvodili braća Vujović, Slišković, Vulić..., koja je igrala polufinale Kupa Uefa...

Zna se i da je u bijelom dresu odigrao 362 utakmice i postigao 93 gola, kao i da je svoju zadnju utakmicu odigrao u 26. godini, kada je dobio žuticu i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja liječenja nije se više vratio na teren. Nogometni svijet Ivanu Gudelju nudio se na dlanu, bio je kapetan Hajduka i reprezentacije, čekao ga je bogati ugovor u Real Madridu... i onda se, u trenu, sve srušilo.
Mnogi bi na njegovom mjestu poklekli, digli ruke od života, pogotovo nakon što mu je zarana umrla i supruga, no ne i Ivan. Završio je trenersku školu, ostao u nogometu, posvetio se svojim dvjema kćerkicama, danas i unučicama i na svijet gleda s puno razumijevanja i optimizma.

- Rođendani su vrijeme kad se slavljenike daruje poklonima, ali najveći poklon je kad te netko nazove i pokaže da misli na tebe. Meni od jutros telefon nije prestao zvoniti. Uvijek sam govorio kako zdrav čovjek ima milijun želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi. Pozitivno razmišljanje uvijek me tjeralo naprijed, za mene nikad nije bilo situacije koja se nije mogla prebroditi - kazao je Gudelj.

Prisilna karantena pada mu teško, ali je i te kako je poštuje.
- Marjan je mjesto na koje sam odlazio dva – tri puta u tjednu, šetao, razmišljao... Odlazio sam kad god je bilo moguće. Nedavno sam čuo jednu gospođu u prolazu, vodila je psa na uzici i pričala na telefon kako je ovo sve zavjera, kako virusi u stvari nisu opasni... Pomislio sam u jednom trenutku priči joj i ispričati priču o sebi, kako sam ja zaražen žuticom i što sam sve prošao u životu zbog toga, ali sam na koncu odustao. Nisam tip koji osuđuje bilo koga, ali ljudi bi doista morali biti pametniji i paziti što pričaju. Ja sam najbolji primjer da se bolest može dogoditi bilo kome...

Sportašima je poručio da budu strpljivi.
- Nema utakmica, nema treninga, sve se promijenilo... Ali sve ovo traje svega mjesec dana!? Zamislite kako je bilo nekad kad se išlo u vojsku po godinu, godinu i pol dana...  Treba biti strpljiv i pozitivan, iz svake situacije nastojati izvući najbolje i pokušati biti što jači.

Danas, kad baci pogled unatrag, Ivan kaže kako mu je život proletio u trenu.
- Doista, proletio je kao u trenu, kao da sam još jučer bio u svom selu, s prijateljima se družio, ministrirao u crkvi s mojom prijateljem Vinkom Gudeljom koji je danas svećenik. Obojica smo maštali da ćemo postati svećenici ali je mene život odveo u nogomet. Sjećam se živo i kako sam stigao na Stari Plac, bio je to moj prvi odlazak u Split, u koji sam ranije bio samo na ekskurziji... Svi ti legendarni igrači, teren na kome su igrali moji idoli..., bilo je to ostvarenje sna. I kasniji sportski uspjesi, velike utakmice... i onda u sekundi ostaneš bez svega, započneš drugo poluvrijeme života puno borbe. Sve je lijepo opisano u knjizi Blaža Duplančića i filmu Tomislava Žaje, vjerujem da moja životna priča mnogima može poslužiti kao primjer.

Danas Ivan živi za svoje dvije kćeri Ivanu i Đanu, za dvije unučice Noemi i Gretu...
- Svaka obitelj ima svoj križ, kad misliš da si sve posložio, da je sve super, onda se dogodi problem s kojim se moraš znati nositi. Meni je u sportskom smislu jedino žao što ta moja generacija nije donijela više radosti našim navijačima, a mogli smo i te kako. Bili smo dovoljno kvalitetni da osvojimo par prvenstava i barem jedna europski trofej, ali, nije bilo zrnca sreće...

Najčitaniji članci