Danas bi imao 46 godina, još se ne zna tko ga je ubio 2000 god.

Nije doživio ni 27, a danas bi napunio 46 godina... Sarajlija Haris Brkić, košarkaš Partizana, ubijen je 13. prosinca 2000. godine. Ustrijeljen s dva metka u lice nakon treninga, ispred dvorane Pionir. Preminuo je nakon tri dana.

Prošla su dva desetljeća. Ubojica (ili ubojice) nikad nisu privedeni pravdi. Nikome nije suđeno niti u odsutnosti. Istraga nije rasvijetlila ništa. Ne zna se tko je ubio Brkića.

Otac mu je preminuo, a shrvana majka Radmila je u televizijskome intervjuu prije dva i pol mjeseca svoju bol podijelila s javnošću.

- Suprug je gledao neku utakmicu, zvoni telefon, ja se javim, sestra me zove i kaže: 'Rado, jesi li čula na televiziji da je Harisa netko upucao'? Kažem joj 'Ma daj što si ti čula, pusti budalaštine! Zašto bi Harisa netko ubio'?! - pričala je gospođa Radmila.

- U to vrijeme su se događale neke 'nezgode' po Beogradu. Sestra mi nastavlja: 'Sad su prekinuli program, prebaci na Studio B'! Suprug je prebacio program. On se oduzeo. Ja znam da sam klonula, da sam samo sjela na parket. To je bilo... To je bilo... Ne mogu opisati. Ne znam.

Brkić je trebao je trebao postati prvotimac sarajevske Bosne početkom 1992. Onda je došao prokleti rat.

- Haris je otišao u Srbiju gdje se nje ratovalo. Imao je 17 godina,to ga je uozbiljilo i sazrio je prije vremena. On je iz Sarajeva otišao ranije, a suprug i ja smo ostali još nekoliko mjeseci. Kad sam ga opet vidjela nisam gledala dijete nego ozbiljnog mladića, čovjeka. Okolnosti su bile takve.

Odigrao je 290 utakmica za Partizan u šest sezona, postao ljubimac navijača, osvojio tri naslova prvaka i tri Kupa.

- Postoji jedna epizoda koju ću pamtiti dok sam živa. Gledali smo kod kuće utakmicu, igrali su protiv Cibone. Haris trči gore-dolje i odjednom: moj sin pljune Acu Petrovića! Dođe kući i ja mu kažem: 'Pobogu dijete, jesi li ti normalan? Zar te nije sram? Što si to napravio'?! A on mi kaže 'Ma pusti budalu'. I to je bilo sve što je rekao. Nikada nisam od njega saznala, tek sam kasnije čula da ga je Aco provocirao cijelo vrijeme kako je protrčavao. Ne znam je li ga opsovao - sjeća se Radmila Brkić.

A o noći u kojoj joj se srušio svijet kaže:

- Prvo sam zvala njegovu djevojku, misleći da ona zna, pa sam zvala sve njegove prijatelje čije sam telefone imala. Niko se nije htio javiti. I onda na kraju su mi rekli da će doći po nas... Da odemo ispred Hitne. Suprug nije mogao ići, ja sam otišla. Posljednja sam stigla. Ne znam u koga gledati, koga pitati, svi okreću glavu. I onda su mi rekli da je još živ. Ali više nije bio svjestan do kraja. Nije dolazio sebi.

Ostala je bez sina pa bez muža.

- Samo pomislim koliko bi Haris godina imao sada. Bio bi čovjek. Da li bi bio trener ili ne o tome ne razmišljam, već samo o tome koliko bi on imao godina. Drugi imaju obitelji, unučiće. Ali... Izbjegavam o tome puno misliti. Jer bila sam kao mrtva, dugo. Svako jutro bi ustala, popila kavu i išla na groblje. Kiša, snijeg, svako jutro... Nisam znala kako funkcionirati, osim tog puta od kuće do groblja.

I tako dvije godine.

- I suprug je bio slomljen čovjek, ali mene je pokušavao podići me nekako. Onda ni on više mogao izdržati pa mi je rekao: 'Ako ti misliš da će tebi biti lakše, evo ti pa skoči sa četvrtog kata. Ako ti misliš da ćeš nešto moći time postići da dođeš sebi'! Trgnuo me. Nešto sam prelomila u sebi. Nisam htjela da me ljudi vide na ulici i sažalijevaju. Ne! Ja sam ponosna mama. To me je nekako najviše možda podiglo. Da ja ne sramotim svoje dijete.

Haris Brkić bio je mladi reprezentativac, osvajač europske bronce. U znak sjećanja na njega četiri klubovi za koje je igrao (Bosna, Borac, Budućnost. Partizan) svake godine, svakog ljeta organiziraju memorijalni turnir.

-  Znam tako pustiti neku snimku. I uživam. Uživam u njemu. Gromada od dečka. Najljepši dani naših života - priča mama Radmila.

- Ali kad me pitaju kako živim...  Da ne poželite nikome. Sama. Prvo mi je Haris otišao, što je najveća tuga. Prošle godine mi je i suprug preminuo. Imao je operaciju tešku, bio je dijabetičar. Ne znam može li se ovo što ja živim uopće i nazvati život - rekla je majka košarkaša koji bi danas napunio 46 godina, ubijen je prije dva desetljeća, a niti je motiv ubojstva ikad razjašnjen, niti je ubojica ikad priveden pravdi.