Dani prolaze, Euro je sve bliže, a oni se prepucavaju kao djeca

Imamo otprilike milijun problema posvuda oko nas, od političara koji se žele tući u Saboru do nesretnika koji za to vrijeme moraju kopati po kontejnerima da bi preživjeli, ali jedno se Hrvatima uvijek priznaje - odlični su domaćini. I ne moramo tu ići dalje od, recimo, organizacije sportskih natjecanja u Hrvatskoj. Već po pravilu svi sudionici iz Hrvatske odlaze oduševljeni gostoprimstvom, ljubaznošću, uslužnošću... Skandinavci, recimo, pogotovo kad je riječ o rukometu, to rade sasvim drukčije. Oni takva natjecanja organiziraju zbog sebe. Uz minimalne troškove i maksimalan efekt. Mi se, eto, više volimo pokazati. I često dati čak i više nego što imamo. Izgraditi nove dvorane? Može! Posluživati jastoge i kavijar uvaženim gostima? Nema problema! Zato valjda sportaši, u ovom slučaju rukometaši, toliko i vole kad su velika natjecanja u Hrvatskoj...

A onda se, u tu cijelu priču, uvijek nekako ubaci Split. I sve razje*e. Bilo je tako 2009., kad smo se s jedne strane oduševljavali sjajnom atmosferom u Spaladium Areni, za što su zaslužni obični ljudi, Splićani, Dalmatinci i svi ostali koji su punili tribine do posljednjeg mjesta, a crvenjeli se zbog armature koja viri iz fasade tek izgrađene dvorane. Za što su "zaslužni", naravno, svi oni koje ne smatramo običnim ljudima. Pri čemu je to, naravno, kompliment svima onima koji se smatraju takvima, običnima.

Devet godina poslije nemamo svjetsko nego europsko prvenstvo, natjecanje na još višoj razini, s još većim zahtjevima, a naša priča je ista. Sve ostalo je spremno, nema nikakvih upitnika iznad Zagreba, Varaždina i Poreča, ali zato imamo Split...

- Tako ti je to kod nas. Oko svega cirkus, uvik kontra svega... - rezignirano će reći jedan splitski prijatelj, svjestan načina na koji funkcionira okolina u kojoj je toliko lijepo živjeti normalan, miran život.

Ali kad dođe do ozbiljnog posla, i to ne samo u rukometu, ne ide pa ne ide. Iz ovih ili onih razloga. U ovom slučaju problem se pojavio, znate već to iz serije medijskih napisa, oko najma Spaladium Arene. Dvorane kojom upravlja tvrtka koja se koprca u stečaju, objekta koji je trebao unaprijediti splitski sport, a pretvorio se u teški uteg oko nogu. Gradonačelnik Krstulović Opara tjera neki svoj dišpet, pokušava pokazati da neće tek tako popustiti na pokušaje da mu netko iz proračuna izvuče niti jednu kunu koju ne mora platiti, a iz Spaladium Arene mu pokušavaju objasniti da bi, ako ne ispuni njihove zahtjeve, tamo negdje krajem siječnja mogli i definitivno staviti ključ u bravu. I pogasiti svijeta jedne priče koja je morala završiti puno ljepše.

A dok se oni prepucavaju, dok jedni drugima šalju poruke kroz medije, dok se cijene i iznosi podižu i spuštaju do granice da sve skupa postane iritantno, u organizaciji Europskog prvenstva čupaju kosu s glave. Kome god spomeneš Split, pokušaš nešto doznati, za početak te dočeka nekoliko sekundi šutnje, nakon čega slijedi dubok uzdah.

- Ah, Split... A što da ti kažem? To je Split.

Tako je, otprilike, zvučao jedan od odgovora. Jedan u nizu vrlo sličnih. Kosu, naravno, čupaju i u EHF-u, čije je sjedište u Beču. Krovna europska rukometna organizacija pokušava postati potpuno ozbiljan, racionalno i odgovorno posložen sustav, a u tu svrhu stalno zovu, pritišću, propitkuju što se događa. A odgovora nema. Točnije, do petka je odgovor glasio "svi ugovori i garancije bit će potpisani do kraja tjedna". A onda je u petak, naravno, najavljeni sastanak na kojem je sve trebalo biti riješeno - otkazan. Ili odgođen, kako god hoćete.

Krajnji rok EHF-a je u ponedjeljak, upozorenje je vrlo ozbiljno, toliko da je čak i obustavljena prodaja ulaznica. A iz Splita stižu najave, pazite sad, da će sve biti gotovo - u utorak?!

- Ajde, brale, pomalo, di je priša... - reći će vjerojatno netko tko odlučuje o imidžu grada, ali i države koja organizira EP.

Na kraju će, iako je teško u to biti potpuno siguran, sve biti u redu. Poslat će oni, kažu, u ponedjeljak neke garancije, pa će u utorak to sve riješiti. Nakon marende, vjerojatno. Ako stignu. Ako ne, bit će u srijedu. Ili četvrtak. Pomalo...

Sve u svemu - cirkus. I sad bi stvarno bilo dosta odugovlačenja, dječjih prepucavanja i pokazivanja mišića. Potpišite to što treba potpisati, sjednite za stol kao odrasli ljudi i sve dogovorite. Krajnje je vrijeme da se svi zajedno uozbilje, jer ovo je pitanje malo veće od njihovih sitnih interesa. Pa da konačno dođe vrijeme kad ćemo pričati samo o onim pravim, običnim Splićanima, Dalmatincima i svima drugima koji će doći u Spaladium Arenu i opet kreirati rukometno ludilo.