Dražen 1986.: Na terenu sam Dalmatinac, izvan Hercegovac

Nema dana, košarkaške utakmice Cibone, Portlanda, Reala, a da se netko ne sjeti Dražena Petrovića, najvećeg košarkaša kojeg je Hrvatska imala i kojeg će, vrlo vjerojatno, imati. Puno je Hrvatska svijetu dala velikih košarkaša, no izbor za najvećeg uglavnom se uvijek svede na Dražena. Tako smo, 'čačkajući' po starim arhivama, naišli na Draženov intervju za Studio, 1986. godine. 

U Jugoslaviji se spremao izbor za najboljeg sportaša, a u konkurenciji su bili polufinalist Wimbledona Slobodan Živojinović, pobjednik Svjetskog kupa Rok Petrovič, hrvački prvak Jožef Tertei i mladi košarkaški virtuoz Dražen Petrović. Petrović je nešto ranije te godine izabran za najboljeg košarkaša Europe u anketi La Gazzette dello Sport. U anketi je sudjelovalo  30 košarkaških trenera, 31 europski igrač i 27 sportskih novinara, a Dražen je dobio 198 bodova. Drugi je bio Arvidas Sabonis sa 142 boda.

Dražen je zvijezda gdje god se pojavi, u Španjolskoj dobiva trofej za najpopularniju osobu Španjolske, o njemu se snima film koji se zove Mas. Dražen mas. Dražen - više od Dražena. Dražen je čak i glumac, popularnost mu je na vrhuncu, nitko mu ne može ni blizu. Po popularnosti, naravno. Sprema se i novi ugovor i svi već pišu da će Dražen u jesen 1988. biti prvi Petrović s milijun dolara...

- Mislim da će moja karijera biti obilježena s brojem četiri. Igrao sam u Šibenki četiri sezone, jednu sam bio u vojsci, četiri ću biti u Ciboni i četiri u Real Madridu. No četiri nije slučajan broj. I počeo sam s brojem četiri. Ušao sam u igru umjesto Slavnića i preko Žižića postigao prvi koš. U reprezentaciji su mi također dodijelili četvorku - počeo je Dražen intervju u prosincu 1986.

Imao je 22 godine, a već je bio nevjerojatno popularan. Pazite, u to vrijeme nije bilo Instagrama, Facbooka i sličnih društvenih mreža gdje se igrači samoreklamiraju. 

- Iskreno, težak je teret ta popularnost. Radio i televizija su snimili sate programa o meni, imam četiri intervjua na dan, na neke stvari nisam navikao.Tražili su od mene da neke stvari glumim, a ja glumiti ne znam. Ja sam uvijek iskren. To što se sad oko mene događa, da dajem tri, četiri intervjua na dan, da snimam spotove, reklame, sve me to iscrpljuje, ali moram čvrsto ostati na zemlji.

Real Madrid u to je vrijeme značio i novac i osiguranje egzistencije.

- Novac nije nevažan, ali mi nije važnij od loptanja i zadovoljstva. Mogao sam, recimo, ostati u Šibeniku. Imao bih kafić, dobio bih stan. Kad mi je to nuđeno, ocijenio sam da treba otići, da je za moj igrački uspon važnije da odem u neki veći klub. Novac je na zapadu mjerilo vrijednosti, koliko ga imaš, toliko vrijediš. Zbog toga se sportaševe vrijednosti tako i procjenjuju. Kod nas nije tako. 

Igrate li vi toliko koliko imate novca?

- Ne. Za ove četiri godine, što ću biti u Ciboni, dobit ću sadašnji stan u vlasništvo i poslovni prostor. Mislim da to nije puno. I to za pet osvojenih trofeja. A još će ih biti. Dobio sam, ali mislim da sam im se revanširao... Imam sve papire za poslovni prostor, na uglu Savske i Končareve. Pizzeria Amadeus, tako će se zvati. Upravo zbog mog nadimka Mozart. Svjetski pojam. Čast za košarku. Oko sto kvadrata, svima na ugođaj, ništa eksklizivno. 

Nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj Dražen je Oscaru Schmidtu, Brazilcu koji je bio izabran za drugog najboljeg košarkaša svijeta, iza njega, rekao da je - bolji.

- Da nisam mislio da je bolji od mene, ne bih mu rekao. To Svjetsko prenstvo je odigrao sjajno. Tako kako je on igrao, tako želim i ja igrati... Imao je jako puno skokova u napadu.

Bogdan Tanjević, sjajni trener, u to je vrijeme pričao da će jedan mali Dražen biti najbolji na svijetu, a s tim se složio i Oscar Schmidt. 

- Na svijetu ima oko pet igrača, od kojih svatko u odreženom trenutku može iskočiti i biti bolji od drugog. Iako, veliki je uspjeh biti među tih pet, šest igrača. Smatram da sam ja jedan od tih pet, šest! U svjetskoj amaterskoj košarci, naravno... Sabonis, Schmidt, Martin i Sabonis. 

Stojko Vranković?

- Blizak mi je srcu. Mi smo ista generacija, šezdeset četvrta. Prošli smo sve pripreme, kadetske i juniorske. Sad smo u seniorskoj, Cvjetićanin, Stojko i ja. To je oko šest godina zajedničkog igranja. U posljednje dvije napravio je strahovito velike korake. Bude li se tako razvijao, mislim da sigurno kroči prema najboljem centru Europe - rekao je Dražen te 1986.

I pogodio. Stojko je kasnije postao najbolji centra Europe, blokadom Monteru donio je Panathinaikosu naslov. Dražen je u to vrijeme imao milijun nadimaka. 

- Najdraži mi je onaj koji mi je dao talijanski novinar Enrico Campana. novinar iz Milana. Nazvao me je košarkaškim Mozartom. 

Tko je zapravo Dražen?

- Podrijetlom sam iz Crne Gore. Roditelji mog oca preselili su u Hercegovinu, otac mi je rođen u mjestu iznad Trebinja, majka mi je iz Bilica kod Šibenika, Dalmatinka. Pola sam Hercegovac, pola Dalmatinac. Na košarkaškom terenu sam Dalmatinac, izvan parketa Hercegovac. 

A pravni fakultet?

- Piše se po novinama da sam trebao primiti nagradu kao jedan od najboljih studenata Pravnog fakulteta. Nije istina. Zasad košarka, pa fakultet. Uvjeren sam da ću biti pravnik. 

Djevojke? Njih uvijek ima puno oko vas?

- Prilično mi je teško. Sva ta pisma, telefonski pozivi. Majka mi pomaže da mnogima odgovorim, da ponekoj i sliku pošaljem. Ipak, dvaput dnevno treniram. Dugo i naporno. Zapravo, o tome ne volim ni govoriti. 

Imate li djevojku?

- Zasad ne, slobodan kao ptica.

Eto, tako je razmišljao Dražen Petrović 1986. u prosincu. Velik, ne samo po djelima, već i po riječima. Najveći košarkaš kojeg smo ikad imali.