Evo kako je priča o najvećem čudu hrvatskog sporta krenula

Bila je to tipična prohladna nedjelja na početku ožujka u Splitu, tmurno i vjetrovito jutro bez posebnih događaja za novinare. Osim Zimskog bacačkog kupa, na kojem se ionako nikad ne događa ništa posebno, osim što Sandra Perković već po tradiciji baci disk toliko daleko da je konkurencija ne uspije nadmašiti sve do kraja sezone. Tako je bilo i te nedjelje na početku ožujka ove godine. Sandrin disk je poletio do 70.59, no priča dana ipak nije bila Sandra, nego jedna druga cura.

- Mala Sara Kolak bacila je hrvatski rekord i normu za Rio, ajde, snimite i nju malo, dajte joj malo važnosti - zamolio je nekolicinu okupljenih novinara predsjednik Atletskog saveza Ivica Veštić.

- Ajde, nije problem, ne baca se norma svaki dan, dovedite nam tu curu - odgovorili smo mu.

Čim je Sara stigla, na prvi pogled vidjelo se koliko je zbunjena, koliko su mikrofoni i kamere za nju novost i nepoznata situacija, u kojoj se baš i ne snalazi. Obrazi na pospanom licu su joj odmah pocrvenjeli, zamuckivala je...

- Nisam mogla poželjeti bolje otvaranje sezone, presretna sam, prije tjedan dana sam bacila 60.24, danas 62.75, vidjet ćemo što će biti do kraja sezone - kazala je tada i dodala:

- Svi smo jedva čekali kad ću ispuniti normu, od trenera, roditelja, a sad kad je norma tu, idemo usavršavati tehniku i spremati se za Rio. Želim tehnički što bolje izvoditi hitce, ako tehnika bude u redu, daljine će doći same po sebi. 

Pričala je Sara o usavršavanju tehnike, o koplju koje joj je kupila Sandra Perković, jer nije imala svoje, o treneru Andreju Hajnšeku iz Slovenije, o operaciji ramena, o tome zašto je članica Kvarnera...

Prilično zbunjujuća priča, no opet, toliko svojstvena sportskim pričama iz Hrvatske, pričama o sportašima koji unatoč improvizaciji i neimaštini bilježe zapažene rezultate. Sve je to djelovalo prilično zbunjujuće, baš kao što se Sarino dječje lice nije uklapalo u priču o vrhunskom sportu. Bilo je to lice djevojčice koja će na Olimpijske igre! Zamolili smo je za par fotografija, jer, bili smo sigurni kako ih u arhivama redakcija nema, a pitanje što očekuje u Riju nametalo se samo po sebi. Premda smo i sebi, a vjerojatno i njoj, zvučali prilično glupo i smiješno. Ej, što očekuješ u Riju?

- Olimpijske igre su same po sebi nešto veliko, a biti u istoj reprezentaciji sa Sandrom Perković, Blankom Vlašić i ostalim velikim sportašima, to je nešto posebno, velika čast, ostvarenje snova. One su moja inspiracija, toliko su dugo na vrhu, padale su i opet se dizale... Takvih sportašica je malo u svijetu, i navijati za njih i biti uz njih, slušati njihove savjete je nešto posebno. Zahvalna sam Bogu da mogu učiti od njih - kazala je skromna Sara, ali i dodala:

- Plan je da zadržim svoju razinu bacanja, ali na OI je veći adrenalin, novo iskustvo, tko zna, možda koplje poleti i dalje od ovoga.

Vjerojatno ni sama nije bila svjesna što je tada rekla i koliko su njene riječi bile proročanske. Ne samo da je koplje poletjelo malo dalje, nego je poletjelo puna 3,5 metra dalje, sve do zlata. Koliko je Sarino zlato na OI nevjerojatno, teško mi je opisati. Recimo da bih prije stavio novac na okladu da će Sandra baciti disk preko 80 metara, a ovako načeta Blanka preskočiti 210 cm. I to obje u istom danu. Sarino zlato je doista čudo, vjerojatno najveće čudo koje će se dogoditi u Riju!