Hamza: Othranio me kikiriki, u Gambiji se od toga preživljava

Hamza Barry strpljivo je čekao odlazak Goran Milovića i Lorenca Šimića iz Hajduka kako bi zatražio broj pet na dresu. Ne zbog praznovjerja, nego zato što se broj pet na arapskom izgovara “hamza”, baš poput njegova imena.

Za razliku od većine sportaša sličnog podrijetla i životnog puta, koji su uglavnom glasni, nasmijani i vole se moderno odijevati, Hajdukov veznjak Hamza Barry je sušta suprotnost. Miran, tih, povučen, jednostavno odjeven...

- Takav sam, rezerviran, držim se po strani... - kaže šutljivi Hamza, od kojeg u Hajduku u budućnosti očekuju jako puno. Odlaskom Vlašića preuzeo je ulogu razigravača momčadi, no da bi bio lider, morat će koji put i podviknuti.

- Svatko ima svoj način, može se voditi momčad i bez kapetanske trake i bez vikanja - kaže tihim glasom Hamza Barry, kojemu nova uloga u momčadi i te kako odgovara.

- Oduvijek sam volio imati loptu u nogama, to je moj stil. Uvijek sam više volio napad nego obranu, obožavao sam veznjake, a najviše Iniestu. Trudim se biti poput njega, biti koristan za momčad.

Hamza je iz Gambije, gdje mu i danas žive roditelji i najmlađi brat. Mala je to i siromašna zemlja na zapadu Afrike, njezinih 10.380 km2 stiješnjeno je između Senegala i Atlantika, na zemlji dugoj 320 i širokoj između 10 i 56 km. Nastanjuju je tri etničke skupine, a Hamza pripada narodu Fula, kojih je 20-ak posto i uglavnom se bave stočarstvom. Najveći prihod zemlja ostvaruje izvozom kikirikija.

- Gambija se tradicionalno oslanja na poljoprivredu, a kikiriki je najzastupljenija kultura. I ja ga obožavam, premda i nije baš dobar za sportaše u velikim količinama... - smije se Hamza, koji je oduševljen Splitom, toliko različitim od njegova rodnog Banjula.

- U Gambiji je najviša nadmorska visina svega 200 metara, a ovdje sam vidio jako puno planina, snijega... Jedina sličnost je klima. Europljani uglavnom misle da je u Africi jako vruće, ali u Gambiji nije ni izbliza tako vruće kao ovdje ili na Malti, Cipru i Izraelu, gdje sam igrao. Ovo ljeto sam jedva izdržao... - požalio se Hamza.

Gambijci su mali narod, ali ponosni na svoju državu, koja je tek nedavno stekla neovisnost, a 1965. se izdvojili iz britanskoga kraljevstva.

- Naš moto je napredak, mir i blagostanje, a ja sam bio posebno ponosan prije dvije godine, kad sam bio izabran za najboljeg sportaša svoje zemlje. I moji roditelji, naravno. Oni su u mirovini i žive u Banjulu s najmlađim bratom. Dvojica starije braće žive u Edinburgu i Londonu. Sad su me prvi put gledali uživo na Goodison Parku u susretu protiv Evertona.

Privikao se i na hranu.

- Moj jelovnik je jednostavan, kad god imam priliku, jedem rižu, ha, ha, ha... Sve ostalo je sporedno, jedino ne jedem svinjetinu iz vjerskih razloga.

Barry je i član reprezentacije svoje zemlje, koja baš i nema previše poznatih imena. Samo najzagriženiji ljubitelji nogometa čuli su za Modou Barrowa iz Readinga, Lamina Jallowa iz Cesene..., a većina ih igra u Senegalu ili u Europi. Baš kao Barry, koji nije dvojio hoće li prihvatiti ponudu Hajduka.

- Hrvatska je za mene bila veliki izazov, prava prilika da napravim iskorak u karijeri. Zemlja koja je dala Modrića, Rakitića, Perišića, Mandžukića i ostale velike igrače, da ne spominjem reprezentaciju... Znao sam da je Hajduk pravi klub za mene, prilika koju ne smijem propustiti.

Već godinu dana igra u HNL-u, dovoljno da upozna ligu, suparnike i igrače, i da procijeni tko je najbolji...

- Liga je jaka, četiri momčadi se bore za vrh, i to joj daje posebnu težinu. Kad je u pitanju najbolji igrač lige, tu sam subjektivan, meni je najbolji i najdraži Franck Ohandza. Volio bih da više igra jer ga obožavam kao igrača, a i privatno smo jako dobri i družimo se.

Barryja ugovor s Hajdukom veže sve do 2020. godine. 

- Lijepo mi je, sretan sam, i uopće ne razmišljam o budućnosti. Svjestan sam da imam još puno prostora za napredak u svim segmentima, da mogu postati puno bolji igrač, a u Hajduku imam sve što je za to potrebno, kvalitetne trenere, uvjete za rad i priliku da igram. Kad se tome doda i privilegija da živim u jako lijepom gradu, ne znam što bih više poželio... Osim da sezonu okončam s trofejem u rukama. Bez obzira na to što su Dinamo i Rijeka odmakli na ljestvici, ima još dosta utakmica, i ja sam siguran da ću ovu sezonu tako i okončati, s peharom u ruci - zaključio je simpatični Gambijac.