Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
8 komentara

Igrao sam uz Dražena, Kukoča, pa nisam znao kuda sa sobom

Igrao sam s puno velikana, NBA klasa, ali svi su oni bili ljudi od krvi i mesa. I Kukoč, Rađa, Divac, Paspalj... ponekad su imali loš dan, pa im se nije dalo trenirati. Svi osim Dražena, on je cijele dane bio u košarci

Foto: History I/C, Basicball Academy
8 komentara

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na broj 099/224-2424 ili na Facebook stranicu facebook.com/24sataSport/. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana.

Bosanac kojeg su Zagrepčani obožavali 90-ih godina prošloga stoljeća, košarkaš koji je s Cibonom osvojio šest naslova prvaka Hrvatske, dvaput osvajao i nacionalni Kup. Košarkašku karijeru započeo je u Čeliku, pa preko Bosne stigao u Cibonu. Igrao je još za turski Ülkespor, ruske St. Petersburg Lionse, francuski Strasbourg i talijanski Scafati Basket.

Svojoj Ciboni vratio se u sezoni 2002/03., pa igračku priču zaključio u KK Zagreb. Velike uspjehe pisao je i u mlađim reprezentativnim kategorijama, s Jugoslavijom osvojio Europsko prvenstvo za kadete 1985. i Europsko prvenstvo za juniore 1988. godine. Glavom i bradom - Dževad Alihodžić (50).

- Već četiri godine živim i radim u Dubaiju. Riječ je o projektu bivšeg košarkaša Zorana Savića koji je ovdje otvorio akademiju (Basicball Academy), pa me zvao da dođem raditi s njim. Nas dvojica dolazimo iz Zenice, zajedno smo kao djeca igrali u Čeliku, a mene je privukao taj njegov poziv. Stigao sam na tržište koje nije uobičajeno za košarkaše, a ovdje radim kao generalni menadžer te košarkaške akademije, sada sam se već sasvim uhodao u tu priču - kaže Alihodžić, pa nastavlja:

- Nije mi bilo lagano na početku, ali čovjek se ipak prilagodi nakon četiri godine. Na uvjete, klimu, hranu, ma na sve. Sad kada gledam sebe prije četiri godine i danas, vidim veliku razliku. Kod mene je po dolasku u Emirate postojao taj neki strah od nepoznatog, oči su mi u svakoj situaciji bile širom otvorene, bez obzira što se radi o jednoj od najsigurnijih zemalja na svijetu. Bio sam u nekom grču, a sada sam puno opušteniji. No, trebao mi je taj period adaptacije. Ma ja sam i kao igrač stalno putovao po svijetu, ali ovo je bila drugačija, za mene nova situacija. Dubai je drugačiji, ljudi su u 20 godine od pustinje napravili čuda.

Kako ste se snašli u post-igračkom životu, u danima po završetku košarkaške karijere?

- Iskreno, ni taj dio života nije baš tako lagan, kao što svi misle. Ne samo meni, već znam da su slične "muke" prošli i drugi sportaši. Kao profesionalni sportaš 20-ak godina živite u određenom ritmu, imate svoje obveze, teško se odjednom prebaciti u nešto drugačije, u normalan "civilni" život. Jedno vrijeme nisam znao što da radim, kamo da idem, kako da uopće provodim dane. I tada sam se odlučio školovati, poslije karijere sam magistrirao menadžment u sportu, okrenuo sam se tome. Želio sam se nadograditi kao osoba, to doista preporučujem svakome.

Dževad Alihodžić je nastavio...

- Svaki sportaš je kroz igračke dane maksimalno posvećen svojim obvezama, a poslije karijere onda niste spremni za puno toga. Za većinu poslova trebate iskustva, vi ga naravno nemate, a već ste u ozbiljnim godinama. I tu se treba znati snaći, ja sam se u tome uspio. Volio bih kada bi država pronašla neki modus za bivše sportaše, pa da im pomogne u kasnijem životu. Ljudi se mogu adaptirati, a siguran sam da bi se puno sportaša kasnije dobro snašli u školama ili na fakultetima. Sportaši su kvalitetan kadar, ali im treba pomoći. Po završetku karijere živio sam u Zagrebu, nisam imao ponuda iz klubova u kojima sam dugo igrao. I kada sam vidio da se nitko ne interesira za moje usluge, okrenuo sam se sam sebi.

Kako gledate na košarku nekada i košarku danas?

- Velika je razlika. Prije je bilo više emocija, više entuzijazma, ma i ljudi su bili puno više zainteresirani za cjelokupni sport. Kako u Sarajevu, tako i u Zagrebu. Znam kako je to nekada bilo, kako su dvorane bile krcate prije utakmica, kako se tada navijalo na košarci. Tko zna, možda sam subjektivan, ali danas sam sretan što sam živio u doba kada je na utakmicama Cibone vladala takva atmosfera. Svi su bili napaljeni, nabrijani, puni motiva i energije. Na sve je utjecala ekonomska kriza, a čini mi se kao da postoji sve više igrača koji košarku igraju bez emocija, samo odrađuju utakmice.

Legendarni košarkaš Cibone i dalje na spomen zagrebačkog kluba priča s puno emocija...

- Stvarno, nekada su dvorane bile pune sat i pol prije utakmice, cijeli grad je živio uz košarku. Sada je to ipak malo drugačije. OK, klubovi se bore sami sa sobom, mladi dečki odlaze u inozemstvo, a to je i veliki odljev kvalitete. Naravno da i dalje pratim košarku, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH. Ne smijemo se predati, moramo napraviti sve da se pokrene košarka, moramo ju vratiti i u osnovne škole. Košarka je uvijek bila najpopularniji sport iza nogometa, a bojim se da to više nije tako.

Pratite li i danas, s drugog kontinenta, "vašu" Cibonu?

- Ma naravno. Nekada je bila privilegija biti igrač Cibone, teško je to ljudima danas objasniti. Tu nije mogao igrati svatko, Cibona je bila europski i svjetski brend. Vi ste itekako morali zaslužiti poziv u Cibonu, klub je imao strašan rejting. A kao igrač Cibone ste u Zagrebu imali određen status, morali ste paziti na svoje ponašanje, predstavljali ste - Cibonu! Često se prisjetim naših vremena, utakmica, atmosfera koje su vladale u dvoranama. Nedostaje mi to sve skupa, ali sam jako sretan što sam igrao košarku u ono doba. Možda su današnji košarkaši zbog toga i malo zakinuti u tom pogledu.

Koji su najbolji igrači s kojima ste igrali u karijeri?

- Uh, tu je bilo dosta igrača, velikih imena, fantastičnih košarkaša. Kao mlad igrač, još u juniorskim danima, u seniorima Bosne zatekao sam generaciju Vučevića, Primorca, Benačeka, Bilalovića..., joj nekoga ću zaboraviti. U Cibonu sam stigao kada je otišao Dražen Petrović, ali tu su bili Cvjetičanin, Knego, Arapović, Ušić, imao sam privilegij biti dio te generacije, a onda su stigli Radulović, Rimac, Mulaomerović, Marcelić... U reprezentativnim selekcijama sam igrao s Rađom, Kukočem, Divcem, pa i Draženom. Nevjerojatnim Draženom...

Kako je bilo igrati ili trenirati uz Dražena?

- Dražen je Dražen, puno toga sam prošao u košarci, ali nikada se neće ponovo roditi netko poput Dražena. Takav pristup, kvalitetu i posvećenost košarci nikada nisam vidio. Gledajte, svi smo mi bili profesionalci, ali svatko je od nas nekada imao i loše dane, trenutke kada mu se nije dalo ujutro probudili ili pak trenirati. Svi osim Dražena. Košarka je bila njegov život, s pravom nosi epitet najboljeg europskog košarkaša svih vremena. Bili smo zajedno na tim reprezentativnim akcijama, imao sam priliku što sam igrao i trenirao s njim.

Dževdo je nastavio...

- Ma o Draženu se može pričati godinama, takve stvari treba prepričavati djeci i mladima. A ja sam to sve doživio uživo. Igrao sam ja s Divcem, Paspaljem, Kukočem, Rađom.., to su sve bili čudesni igrači, NBA klase, ali svi su oni ljudi od krvi i mesa. I njima se znalo dogoditi da im se ponekad ne da na trening, da jednostavno nisu taj dan dobre volje. Ali Draženu baš nikada. Zato i kažem, ne znam hoće li se itko ikada, pogotovo u ovo novije vrijeme videoigrica i interneta, roditi netko poput njega. Njega ništa drugo nije zanimalo, bez obzira radi li se o materijalnim ili nematerijalnim stvarima. Ja sam bio veliki profesionalac, ali imao sam tih crnih trenutaka u glavi. Baš to mi je bilo najfascinantnije za Dražena. Ma on je mogao svaki dan suparnicima zabiti 50 poena, na to smo navikli. Ali, baš svaki dan s tolikom strašću živjeti košarku, to mi je bilo nevjerojatno. Čim bi se probudio, Dražen bi bio 300% u košarci. Čudesno.

Dževad Alihodžić je dvaput bio europski prvak u mlađim kategorijama, puno veću ulogu u cijeloj priči imao 1988. godine s reprezentacijom do 18 godina. U toj su generaciji još igrali Arijan Komazec, Predrag Danilović, Žan Tabak.., a baš je Alihodžić bio jedan od glavnih aduta te reprezentacije, na kraju turnira imao prilično dojmljive brojke, s 18,7 poena u prosjeku bio drugi strijelac Jugoslavije. Arijan Komazec u prosjeku ih je zabijao 27, a onda su slijedili Živko Badžim i Predrag Danilović s tek po 9,4 poena po utakmici. No, dok se većina ovih košarkaša kvalitetno razvijala u svojim sredinama, Alihodžić je u Bosni minutažu dobivao na kapaljku. I stagnirao...

- Definitivno mislim kako sam mogao napraviti više u karijeri, ali to je sve sport i splet okolnosti. Ne mogu nikoga kriviti za to, tu ima i moje krivice. Ali sigurno sam nakon takvih brojki na Europskom juniorskom prvenstvu mogao napraviti više. Jesam li se trudio dovoljno? Jesam. Nikoga ne krivim, ali sam mogao više. Dobro, uvijek može i gore, jedna ozljeda može nekome usmjeriti cijelu karijeru na krivi put. Meni je glavno da sam se stvarno trudio, u svakom trenutku bio pošten prema samome sebi i uvijek davao maksimum. A to vas uvijek kao sportaša čini zadovoljnim.

Kako sreću nije pronašao u Bosni, odlučio se 1990. godine na dolazak u Cibonu. Alihodžića su tih dana željeli mnogi, najuvjerljiviji su bili Cibona i Partizan, a Dževdo je sve brzo prelomio, njegov je izbor bila Cibona.

- To uopće nije bila teška odluka, da imao sam tada ponude Partizana i Cibone. Ma presudila je veličina Cibone, taj je klub tih godina bio na vrhu Europe, tu je ipak igrao i Dražen. Cibona je bila brend, nezamisliv brend na europskim prostorima. Meni je to bila jednostavna odluka, ja sam od prvog kontakta želio igrati za Cibonu. To je bila privilegija, prestiž, ma to je bila - Cibona.

Pričate sa sjetom u glasu...

- Uh, kako ne? Sjećam se kluba koji je svima u gradu nekada toliko značio, ma svega kada sam došao u Zagreb. Klub je još bio na Tuškancu kod Saloona, Cibona je diljem Europe promovirala Zagreb. Kažem, volim Cibonu, pamtim ona stara vremena, pa mi nije svejedno gledati na sve što se događalo u klubu zadnjih godina. Nema ljudi na tribinama, financijska situacija nije bila stabilna, ali ja sam veliki optimist. I siguran sam kako će Cibona vratiti taj stari sjaj. Klub se mora okrenuti stvaranju mladih igrača, samo će se tako opet cijeli grad dignuti na noge.

Za Alihodžića ide priča kako je svojevremeno bio i najveći filmofil u Ciboni. Dapače, neki njegovi bivši suigrači nam pričaju kako je Dževdo često znao po povratku Cibone s nekog putovanja ostati malo dulje u autobusu kako bi neki film pogledao do kraja...

- Haha, uvijek smo filmovima kratili vrijeme na putovanjima. To su bila druga vremena, mi smo svaka tri dana igrali utakmice, kroz te filmove bismo si na neki način i olakšali ta brojna putovanja. Bila su to lijepa vremena, imali smo pravu ekipu, nizali trofeje, ugodno se družili. I bili smo klapa, na terenu i izvan njega - završio je Alihodžić, te za kraj pozdravio sve košarkaške zaljubljenike u cijeloj Hrvatskoj.

 

Naši partneri pišu
Message