Ivan Perišić: Jednog dana igrat ću u Real Madridu ili Barceloni

Za Ivana Perišića 2010. bila je, u svakom pogledu, godina za pamćenje. Mladi reprezentativac igrao je u životnoj formi, a godinu je zaključio spektakularnom predstavom, gotovo sam je potopio Charleroi s četiri gola, a dodao je i asistenciju za konačnih 5:0. 

- Ne mogu se požaliti, bila je to godina moje pune afirmacije u dresu Club Bruggea, s kojim sam igrao i Europsku ligu. Nakon nešto lošijeg starta u prosincu smo se digli, i uz moju malu pomoć priključili vrhu ljestvice - skromno će Perišić, koji je u prosincu zabio čak 8, od 12 golova, koliko je ukupno postigla njegova momčad. 

- S mladom reprezentacijom stigao sam na korak do snova, na žalost, nismo imali sreće u ždrijebu. Izvukli smo Španjolce, a protiv njih je teško očekivati bilo što. Oni su ipak klasa više, imaju više iskustva, igraju puno više jakih utakmica... no svejedno nam je malo nedostajalo.

Premda je 2010. bila godina za pamćenje, 2011. bi je vrlo lako mogla nadmašiti, u njoj bi se Ivan trebao nametnuti izborniku Biliću, a na ljeto ga čeka i transfer u neki veći klub. 

- Sve što želim je da sezona prođe bez ozljeda, a sve ostalo će doći. I transfer i poziv u A selekciju. Znam da me vrlo ozbiljno prati nekoliko klubova i na ljeto ću sigurno promijeniti sredinu. Iako me ugovor s Bruggeom veže još 4.5 godine, imamo dogovor da mogu otići na ljeto,  ukoliko ponudom budemo svi zadovoljni. Kako sada stvari stoje trebao bih preći u jedan od top klubova Nizozemske ili Njemačke, a onda ćemo vidjeti kako dalje. 

Ivanove ambicije time ne prestaju. 

- Vjerujem u sebe i siguran sam kako ću jednoga dana igrati u najvećim klubovima, poput Barcelone ili Reala. Isto tako vjerujem i da ću sa Hrvatskom na EP 2012. Već sam bio na širem spisku za Estoniju i Wales, no izbornik se odlučio za Badelja i Vidu. Znam da me prati i da je poziv neminovnost, pogotovo ako ovako nastavim igrati - uvjeren je Perišić, koji iznimno cijeni suigrače iz reprezentacije. 

- Imena poput Rakitića, Kalinića, Vide, Badelja, Jajala, Vrsaljka... garant su da Hrvatska ne treba strahovati za svoju budućnost, pogotovo ne treba razmišljati o angažmanu stranaca, koji bi našim momcima uzimali mjesto. 

Premda je u inozemstvo otišao rano i prošao pravu kalvariju oko dobivanja dozvole za igru, potom povremenih nastupa za Sochaux, posudbe u Roeselare, te na koncu afirmacije u Bruggeu, Ivan je uvjeren da nije pogriješio. 

- Nisam pogriješio, no uvjeren sam da bih uspio i da sam ostao. Vulić me vodio na pripreme sa 16 godina, radili smo individualno gotovo svaki dan i siguran sam da bih, nakon odlaska Kranjčara, izborio mjesto u postavi. Vulić je vjerovao u mene i gurao me u prvu momčad, premda je imao Kranjčara, Musu, Balatinca... Uvjek sam vjerovao u sebe, čak i kad sam bio daleko od mlade reprezentacije. Na koncu mogu biti zahvalan novinarima, koji su upornim pisanjem o mojim dobrim igrama, natjerali izbornika Ladića da me pozove. U inozemstvu je bilo teže, no uspio sam jer sam uz sebe imao majku i sestru. Uz bake Nedu i Lucu u mom rodnom Omišu, njih dvije su mi najveća podrška.