Ivano Balić: Červar se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme

Često mi kažu da sam mogao igrati još koju godinu. A nisam, da sam mogao, igrao bih. Ali karijeru sam prekinuo zbog ozljede leđa. To vam je genetika, i moja majka je imala istih problema pa je morala u 30. godini prekinuti karijeru. Mene i sada bole leđa, idem na terapije, rekao je Ivano Balić u velikom intervjuu za sportsport.ba.

Posljednje godine igračke karijere Ivano je odradio u Wetzlaru na iznenađenje mnogih. Nakon Portlanda, Zagreba i Atletica stigao je na samom kraju u klub koji nije imao velike ambicije i tako u velikoj karijeri ostao bez osvojene Lige prvaka. Možda i najveći igrač u povijesti koji se ne može pohvaliti naslovom prvaka Europe. Od 2015. nema ga na parketima, a svijet rukometa siromašniji je za velikana kakav se više neće roditi. On rukometu itekako nedostaje, no nedostaje li rukomet njemu?

- Kad bih razmišljao o tome, samo bi me kočilo. Nikad u karijeri nisam pomislio da sam najbolji ili izašao na teren razmišljajući o tome. Naravno da je čovjeku drago kad to čuje, ali nikada nisam krenuo u utakmicu da bih podcijenio nekoga. Cilj mi je uvijek bio dati sve od sebe, nekad je to bilo dovoljno, nekad ne - kaže Ivano.

Nakon završene igračke karijere, Ivano je dobio funkciju u reprezentaciji, no to nije dugo potrajalo. Već nakon neuspjeha u Riju i Francuskoj, Ivano, Pero Metličić i Babić morali su otići. 

- To je završena priča, dobili smo otkaze i to je to. Ljudima se nije sviđalo kako je reprezentacija igrala i kako je vođena, a opet, iza nas je medalja iz Poljske. U Francuskoj je odlučivala jedna lopta, a u Riju smo podbacili.

I dok mu u klupskoj karijeri nedostaje pehar Lige prvaka, u reprezentativnoj je osvojio sve osim EP-a, a berba medalja je krenula dolaskom Line Červara na klupu 2003. godine. No ima onih koji tvrde da je Hrvatska morala osvojiti puno više s takvim igračima.

- Lino je čovjek koji se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i tu se nema što previše dodati. Nitko ne može znati bismo li bili bolji ili lošiji s nekim drugim na klupi. Svi mi imamo svoje zasluge u tim medaljama, pa tako i Lino. Igrači su znali rukomet, Smajlagić ga je znao, Lino ga je znao i svi su radili svoj dio posla. Svima je bilo jasno što tko mora raditi.

Šta Ivana najviše nervira u današnjem rukometu?

- Sve je manje mozga, pameti i mašte. Nervira me što se zapostavlja taktika. Rukomet djeluje kao grub sport i on to je, treba znati primiti udarac i znati pasti, no rukomet se uvijek igrao glavom i u tome je njegova čar. Toga je danas sve manje, a sve više fizike. Bitna je snaga, da si brz i to me nimalo ne oduševljava. Trči i pucaj, to je tako nemaštovito. Ali, evo, gledam i košarku, to je tako u svakom sportu, sve je manje duha i vica u igri. Osnovno što si nekada morao znati je tehnika, a danas nije to slučaj - kaže Ivano.