Bilić je naučio lekciju? Hoće li ubuduće igrati samo najbolji?

Slaven Bilić u Gruziji je iznenadio navijače postavom pred važnu kvalifikacijsku utakmicu za EP. U 'vatru' je gurnuo Dujmovića, Lovrena, Strinića, Petrića ponovno postavio na njemu neprirodnu poziciju, rasporedom u veznom redu upropastio talent Modrića, Kranjčara i Rakitića. Na klupi su ostali Vukojević, Pranjić, Šimunić i čovjek koji u klubu zabija kao na traci, Nikica Jelavić. Manje od dva sata nakon prvog sučevog zvižduka u Tbilsiju ispostavilo se da je to iznenađenje bilo doista neugodno. Kako za navijače, tako i za njega. Gruzija nas je 'poderala', apsolutno niti u jednom trenutku nisu bili podređeni zvijezdama Modriću i Srni. Dapače, zasluženo su pobijedili.

No već u sljedećoj utakmici, samo par dana kasnije, Slaven je ispravio dio svoje pogreške. U momčad je vratio Josipa Šimunića i na Stade de Franceu dobio - igrača utakmice. Kraj najboljeg hrvatskog braniča nisu sinoć prošli ni Benzema, ni Ribery, ni Nasri i ostale zvijezde europskog nogometa. A pokraj Lovrena, Ćorluke, Strinića i Srne u Tbilsiju su se gruzijski majstori šetali kao na zagrebačkoj špici. I tu je svakom malo trijeznijem promatraču bilo jasno da nedostaje iskustvo jednog Šimunića.

U vezu je protiv Francuske vratio i odličnog Ognjena Vukojevića koji se iz kola u kolo dokazuje u Europskoj ligi. Od prve minute je igrao i Jelavić koji je sigurno u boljoj formi od Kalinića, a napokon smo se vratili i na taktiku 4-4-2 kojom smo i oduševili svijet u prvom Bilićevu mandatu.

Pitanje je samo je li Slaven naučio lekciju? Je li mu pljuska u Gruziji bila dovoljna da bi otvorio oči? Hoće li u sljedećoj kvalifikacijskoj utakmici izvesti doista najboljih 11, a ne eksperimentirati s novim sustavima i imenima? Jer, reprezentacija nikako nije bicikl sa pomoćnim kotačima na kojem će netko učiti držati ravnotežu. Za to postoje raznorazni klubovi preko kojih se nakon nekoliko stepenica dolazi do vrhunskih klupa, poput ove na kojoj sjedi Slaven Bilić.

Ne treba biti genijalac da bi se shvatilo da je Danijel Pranjić zasad naš najbolji lijevi bek. No sjetimo se samo kako je Pranja izgledao protiv Engleza u Maksimiru, kako je visio u utakmicama Bayerna i s razlogom smo zabrinuti za tu poziju. Na lijevom beku odlično mogu odigrati Vedran Ćorluka i Joe Šimunić, no to bi značilo da ostajemo bez jednog važnog stopera pa se sve iskusniji Pranjić čini kao najbolji odabir.

Veliki problem u posljednjim utakmicama je sterilni napad. Bez Eduarda i Olića Hrvatska ne zabija. Nikome, pa ni Gruziji. Na stranu prijateljska protiv Češke u kojoj smo imali jako puno sreće i otvorene goste. Slaven je zaboravio na Ivana Klasnića, koji u Boltonu zabija gol po utakmici u prosjeku. Nemamo Olića, Eduardo je često izvan pogona, a izbornik Petrića ne vidi na poziciji napadača. Ponajbolji golgeter Bundeslige uvijek krpa nekakve krilne pozicije i vidi se da mu to nikako ne odgovara. Javno je to i sam rekao kad ga je trener u klubu gurnuo na desno ili lijevo krilo.

Nadajmo se samo da će već u sljedećoj utakmici izbornik pokazati da zna što radi. Zanimljivo bi bilo čuti kakav bi sastav za sljedeću utakmicu protiv Gruzije postavili navijači. Naravno, pod uvjetom da su svi zdravi., da je s 'vatrenima' i Eduardo da Silva. Uvjereni smo da će Hrvatska u utakmicama protiv Gruzije, Izraela i Grčke vidjeti onakvu Hrvatsku kakvu smo gledali u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2008. godine. Nikako ne smijemo izgubiti vjeru u Slavena, jer drugog izbornika Hrvatska nema.