Kako danas ujediniti 4 milijuna Hrvata? Pitaj Luku, Mandžu...

Hodamo od Cvjetnog trga prema Glavnom kolodvoru. Grmi, sijeva, lije kiša. Pao je mrak. Da bude još bolje, traju i neki radovi (odlično vrijeme za to) pa koračamo po daskama preko prerovane ulice.

Nakon što smo dobar dio od ukupnih pet sati gladni, žedni i znojni čekali na sparini da na dvije minute pozdravimo 22 čovjeka, njihovog vođu i članove tima, jedan čovjek iza mene (da, muški čovjek) u dresu i crveno-bijelo namaljanog lica upita frenda: E, a di igra onaj Vida?

Ovo nije tekst o tome kako smo mjesec dana imali četiri milijuna nogometnih izbornika. Ovo nije niti tekst kako je ovo idealno vrijeme za urbane, dežurne moraliste, koji, za razliku od ostalih smrtnika, uviđaju viši smisao života i bitnije stvari od gledanja kako 22 ljudi na nekakvoj travi natjerava loptu i pokušava ju ubaciti u nekakav gol. Nije to niti tekst o tome je li predsjednica države ponos ili sramota.

U ponedjeljak, 16.7.2018. te stvari nisu bile važne. Taj dan svi smo došli pozdraviti dečke koji su mjesec dana davali sve što su imali, na najvećoj pozornici svijeta. Za sve one koji takvo nešto nikada neće moći doživljeti. Na samo jedan dan, bili smo jedno. Prestali smo se dijeliti. Na crvene i plave, lijeve i desne, za i protiv. Na jedan dan nije bilo bitno tko je glup, a tko pametan, lijep, ružan ili kakve god blesave sociološke podjele i poretke možemo smisliti.

Danijel Subašić, Lovre Kalinić, Dominik Livaković, Šime Vrsaljko, Tin Jedvaj, Dejan Lovren, Vedran Ćorluka, Domagoj Vida, Duje Ćaleta Car, Ivan Strinić, Josip Pivarić, Marcelo Brozović, Milan Badelj, Ivan Rakitić, Luka Modrić, Filip Bradarić, Mateo Kovačić, Andrej Kramarić, Ante Rebić, Marko Pjaca, Ivan Perišić, Mario Mandžukić. Zlatko Dalić.

Ti dečki ujedinili su Hrvatsku kao nitko dosad u ovih 27 godina. Pokazali smo dvije stvari: Hrvatska može biti ujedinjena i može biti ujedinjena u pozitivnoj stvari - ljubavi. Prema domovini i prema nogometu.

Često sam se znao pitati, zašto baš taj nogomet? U puno drugih sportova smo uspješniji, imamo više medalja, naslova, titula. Zašto baš sport u kojem ljudski faktor još uvijek ima toliko veliku ulogu da praktički može odrediti pobjednika. Zašto baš sport u kojem su akteri često preplaćeni za ono što naprave?

A onda sam skužio da si fino mogu zalijepiti jednu šamarčinu. Odgovor je jednostavan. Ljubav prema nogometu kod Hrvata je ona prava, iskonska ljubav. Ona koja se ne može objasniti, niti opisati na racionalan način.

Baš kao što se riječima, koliko god se mi trudili ovih dana, te slike iz Zagreba ne mogu opisati. Preplaćenost? Ma nikakvi novci ne mogu te natjerati da tako igraš za svoju zemlju kao što su to ovih dvadeset i dvoje činili u ovih mjesec dana. Bam, još jedna šamarčina. Zašto ne nogomet?

I tako, shvatili smo da možemo. Da možemo zagrliti čovjeka do sebe i s njim zapjevati 'Moju domovinu', iako on možda ima sasvim oprečno stajalište o onim inače bitnim temama, zbog kojih bismo se na običan dan mogli poubijati. Iako je to vrijedilo na jedan dan, pokazali smo da možemo biti potpuno različiti i u isto vrijeme ujedinjeni. Pokazali smo da, ako nam je dovoljno stalo, možemo sve.

E i da, Domagoj Vida igra u Bešiktašu.