Kalinić se prisjeća Svjetskog: Zadnja stolica je bila moja...

Kad vidiš baku od 90 godina na štakama kako strpljivo čeka i plješće, ljude koji jedva stoje s djecom u rukama... U autobusu smo bili sedam, osam sati, a meni se činilo kao 15 minuta, prisjetio se Lovre Kalinić dočeka nakon SP-a.

Lovre, kakav je osjećaj šest mjeseci nakon srebra iz Rusije?

Iskreno, kao da je bilo jučer. Slike su još uvijek svježe, emocije iste... Ne vjerujem da će ikad izblijediti, osim ako jednoga dana ne nadmašimo ovaj uspjeh.

POGLEDAJTE VIDEO

Pokretanje videa...

02:13

Video: snimio čitatelj/24sata

Koji vam je najdraži detalj?

Doček, to se ne da riječima opisati. Od MIG-ova na ulasku u zračni prostor Hrvatske, preko dočeka u Zagrebu, potom i u Splitu i mom Solinu, pa Imotskom..., ma gdje god smo bili, pa čak i kasnije na odmoru. Sva ta toplina, oduševljenje ljudi... Kad vidiš baku od 90 godina na štakama kako strpljivo čeka i plješće, ljudi koji jedva stoje s djecom u rukama... U autobusu smo bili 7-8 sati, a meni se činilo kao 15 minuta...

Najdraža utakmica?

Utakmica protiv Islanda koju sam branio bila je za mene nešto posebno, ali realno, najviše me se dojmila pobjeda nad Englezima, i zajedništvo koje nas je krasilo tijekom cijelog turnira. Uvijek je ono postojalo, ali je raslo iz utakmice u utakmicu, prolaz grupe, pa jedan produžetak, drugi, penali... Imao sam osjećaj da smo svih 22 na terenu, da ih mi s klupe guramo...

Kakva je bila atmosfera u svlačionici?

Pjesma i zafrkancija, nikome se nije dalo izaći, jer nam je bilo lijepo skupa.

Koliku je u svemu imao ulogu izbornik Dalić?

Sve karike u lancu se moraju povezati za jedan takav rezultat, i on je to napravio. Svi smo bili na vrhunskoj razini, od fizioterapeuta, ekonoma, liječnika, ljudi koji se brinu za ulaznice, do nas igrača...

Kome je bilo najteže?

Ne znam kome, ali gospođi Ivi Olivari ne bih bio u koži. Nas 22 momka, svi nešto traže, a ona nam je svima kao majka. Tko će svima udovoljiti, nekome treba četkica za zube, škare, britvice.... Dva miseca smo u izolaciji, zatvoreni u kampu, ne možemo skoknuti u samoposlugu kupiti nešto, nego sve ide preko nje, a svakome nešto treba svaki dan.

Tko je bio dobri duh svlačionice?

Suba i Vida su bili najluđi što se tiče zafrkancije, Šime i Dejo su imali neki svoj đir, pa Broz kad provali svi padnu po podu... Sve je bilo savršeno, dva mjeseca bez ijednog incidenta, bez da netko nekome nešto kaže ili krivo ga pogleda... U tako velikoj grupi, to je stvarno pravo čudo...

Tko je bio zadužen za glazbu?

U većini slučajeva Vida, on ima preko 5.000 pjesama na mobitelu...

Kako je ''Nije u šoldima sve'' postala vaša himna?

Spontano, kao i sve ostalo. Netko je pustio pjesmu, svi smo zapjevali, digli se na noge, i to je bilo to. Ali pravi lom je nastao kad je u Moskvi u hotel ušao Grdović s gitarom i zapjevao...

Tko je bio kralj društvenih igara?

Brozović definitivno. Pikado, biljar, stolni tenis, on je baš u svemu bio glavni i najbolji. Ne znam ima li on te sve sprave i uređaje doma i vježba li po cijeli dan ili je prirodni talent, ali nitko mu nije bio ni blizu...

Što ste sačuvali za uspomenu?

Kopačke, rukavice i dres s finala, srebrnu medalju, orden, akreditaciju, dres s utakmice protiv Nigerije, Messijev dres koji smo svi dobili na poklon od Rakitića...

Ima li praznovjerja, jeste li imali neki svoj ritual?

Uvijek sam sjedio na istoj stolici, zadnjoj, na kraju klupe, najudaljenijoj od izbornika, a stolica do mene je bila prazna. Tako je bilo protiv Nigerije, i nisam više želio mijenjati. Jednom je oružar Pilčić htio sjesti do mene, ali sam mu rekao da ta stolica mora biti prazna. Samo me u čudu pogledao i otišao... Ima svega, netko nosi čarape naopako, netko gaće, ali nisam se baš zagledao tko ima kakav ritual... Imali smo mi s klupe još jedan ritual prije utakmice. Dodavali bi se, ali ono, u zrak, s dva dodira, da lopta ne padne. Tko pogriješi, slijedi mu ''klepanje po ušima'', a to boli... Bilo je milijun 'utapanja', kad se uhvati nekoga u đir, nema mu spasa dok uho ne bude duplo...

Tko je bio meta šala?

Uglavnom Lovren, jer on poludi kad ga se uzme na zub, najviše eksplodira, najljepše se ljuti.

Najsmješnija scena?

Kad sam vidio Kovačića nakon šišanja. Ispale su mi oči. Bila je to najgora frizura u povijesti. Pogledam ga, on gleda mene u ogledalu i kaže: ''Zar je stvarno tako loše''. Samo sam se nasmijao i otišao. Nije bilo druge, morao se ošišati do kraja.

Uspjeh vam nitko ne može uzeti, potpuno je zaslužen, ali može li se reći i da ste imali i malo sreće?

Bez sreće nema ni velikih stvari. Možeš imati kvalitetu, kao što smo je imali protiv Portugala na Euru, ali pogodiš stativu, a oni daju gol iz ničega i osvoje. Sve su to sitnice koje čine razliku, i bilo bi nepravedno reći da nakon tri utakmice koje smo prošli u produžetcima nismo imali sreće. A opet, onaj auto gol u finalu, pa ključan penal nakon toga koji nije bio... Najpoštenije je reći da smo imali sreće do finala, a da su Francuzi imali sreću u finalu.

Jesu se napokon slegle emocije?

Nisu, niti će tako skoro. Znam što se dogodilo, ali nisam još potpuno svjestan. Mario Stanić mi je rekao da će mi to doći za jedno 10-15 godina, jer je on tek nedavno shvatio da je bio dio momčadi koja je bila treća na svijetu.

Što vam je nedostajalo za zlato?

Ne znam, ja sam i na 4-2 imao osjećaj da možemo napraviti preokret. Možda smo se potrošili putem. Ispraćeni smo na Mundijal s dosta negativne energije, koja nas je s druge strane dodatno motivirala, ali trošili smo se putem do finala, svaka utakmica bila je iscrpljujuća, kako fizički, tako i emocionalno.

Kako ste proživljavali lutriju penala?

Protiv Danske sam Subi rekao da će obraniti barem dva. Bio sam uvjeren u to. S njim sam dugo bio u Hajduku i u reprezentaciji, prolazili smo svašta skupa, i vidio sam na njemu da je moćan. Nikad nije bio tako fokusiran i moćan kao u Rusiji, kao da je bio 10 godina mlađi. On nas je provukao par puta dalje.

Što SP znači za vašu budućnost?

Ovo je za mene jedno veliko iskustvo, čast i odgovornost mi je danas biti prvi golman reprezentacije koja je bila druga na svijetu. Želim dati svoj maksimum, pokazati da ja to mogu, da sam na tom nivou. Realno, u reprezentaciji igraju naši najbolji igrači, koji igraju u top klubovima, ja ne igram u tako velikom klubu, s tako velikim imenima, i kad dođem u reprezentaciju, to mi je veliki užitak i prilika da pokažem da i sam pripadam u to društvo.