Kao da je jučer bilo: Uživajte, plačite, skačite! Hvala, Gorane

Prije točno 17 godina dogodilo se nešto nezamislivo, nešto što je zauvijek obilježilo tenisku povijest. Po prvi put u povijesti Wimbledona igrač sa pozivnicom je osvojio naslov, a to je bio naš Goran Ivanišević.

To je to. Nema dalje u tenisu. Osvajanje Wimbledona znači da odlazite među besmrtne, među legende ovog sporta. A Goran je to uspio. Te predivne 2001. godine. Na svojem najdražem turniru došao je do svog jedinog Grand Slama sa 125. pozicije na ATP ljestvici.

- Uživajte, gledajte, plačite, skačite. Goran Ivanišević je pobjednik Wimbledona - riječi su legendarnog Miće Dušanovića koje i dan danas zvone u ušima mnogih ljudi i izazivaju trnce.

No, taj put među besmrtne nije bio nimalo lagan. Goran je prije krune svoje karijere čak tri puta igrao finale Wimbledona, no sudbina nije bila na njegovoj strani. Jednom ga je pobijedio Andre Agassi, a dva puta nerješiva enigma bio je Pete Sampras. No, posebno bolan bio je taj poraz od Amerikanca grčkog porijekla 1998. godine, koji je za Gorana, kako je i sam priznao, jedan od najbolnijih u njegovoj karijeri.

No, onda kada nitko nije očekivao, Goran Ivanišević je došao do krune svoje karijere. Onako kako to rade najveći. Iz sjene, tiho i samouvjereno.

Goran je na Wimbledon došao s pozivnicom kao 125. igrač na svijetu i sa 30 godina na leđima. Učestali problemi sa leđima i zov mirovine osjetio se u zraku. I onda kao grom iz vedra neba. Goranovo veliko slavlje na centralnom terenu. Ono što ga čini jedinim u povijesti. To će zauvijek biti upisano u muzeje ovog teniskog kompleksa, kao i Goranov reket koji tamo zauzima posebno mjesto.

U prvom kolu susreo se sa Šveđaninom Fredrikom Jonssonom. Laganih 3-0 i tada 25-godišnji Carlos Moya u drugom kolu. Malo tko je vjerovao da Goran može izbaciti igrača iz TOP 20. Međutim, 6-7, 6-3, 6-4 i 6-4 pokazali su da vjera umire posljednja, a Moyi putokaz do Mallorce.

U trećem kolu čekao ga je još veći ispit i 19-godišnja teniska senzacija Andy Roddick. A-Rod je možda bio zelen, ali pripadao je 15-orici najboljih na svijetu. Susret dva ubojita servisa otišao je na Goranovu stranu i Roddick je bio bivši.

Moya i Roddick su ipak bili veći zalogaj stoga se pobjeda nad Gregom Rusedskim u četvrtom kolu očekivala. 7-6, 6-4, 6-4 i završnica Wimbledona je pokucala na vrata.

Četvrtfinale, polufinale i finale. 14 setova. 151 gem. Toliko je Goranu bilo potrebno da osvoji Wimbledon nakon razbijanja Rusedskog u četvrtom kolu.

Osim njega, među najboljih osam plasirali su se i Roger Federer, Tim Henman, Marat Safin, Thomas Enqvist, Patrick Rafter, Nicolas Escude i Andre Agassi. Gorana je čekao Marat Safin. Najbolji hrvatski tenisač pobijedio je velikog Rusa nakon četiri seta da bi u polufinalu rekete ukrstio s miljenikom domaće publike Timom Henmanom.

Drama u dva čina

Sve je tada išlo u prilog Britancu. Igrao je fantastičan tenis nošen wimbledonskom publikom, a suparnik u polufinalu mu je bio "neki tamo igrač" s pozivnicom. Britanci su na domaćeg osvajača čekali od 1936. i legendarnog Freda Perryja i svi su vjerovali kako je upravo Henman predodređen za velike stvari. A naš tenisač je tih dana bio užasno podcijenjen i svi su Henmana već vidjeli u finalu s Rafterom.

Goran je uzeo prvi set 7-5, Henman je izjednačio sa 7-6 i u idućem pomeo našeg tenisača sa 6-0. Tada se dogodio čuveni prolom oblaka.

Meč se nastavio u subotu. Ivanišević je uzeo set u tie-breaku te izjednačio na 2-2. Poveo je u odlučujućem setu, a Henman je bio pod neviđenim pritiskom, ne samo zbog Gorana već i otočkih medija koji su već upisali finale. A taj čuveni pritisak legendarni "zec" iskoristio je na najbolji mogući način.

U ključnom trenutku Ivanišević je uzeo servis Henmanu u tom petom setu. Imao je dvije meč lopte. Prvu je propustio nakon dvostruke servis pogreške pa je opet promašio prvi servis, ali meč je završio na svoj način, onako kako samo on zna - as na drugom servisu za konačnih 6-3.

Sam Bog poslao je tu kišu - priznao je kasnije Goran.

Pobjeda za povijest

Finale se po prvi put u povijesti igralo u ponedjeljak pod kultnim nazivom "Peoples Monday". A tada smo vidjeli jednu od najboljih atmosfera na Wimbledonu. Nitko nije očekivao da bi Goran to mogao osvojiti, no publika je bila uz njega. Osjećali su da mogu svjedočiti povijesti, velikom podvigu. U finalu mu se suprotstavio Patrick Rafter.

Goran je uzeo prvi set sa 6-3, Rafter je uzvratio istom mjerom u drugom setu. Zec je osvojio treći i to opet sa 6-3, ali nije moglo bez drame. Rafter se vraća i osvaja četvrti set sa 6-2.

Dramatičan peti set, nije bilo breakova do 7-7, a onda je Zec iščupao dva čudesna forehand reterna. Servirao je za meč. Servirao je za Wimbledon. Prvi servis aut. Sjajan drugi servis i Rafter pogađa u mrežu za neviđenu ekstazu. Bacanje na svetu travu i povijest je ispisana.

- Ne znam je li ovo samo san, nadam se da me sutra netko neće probuditi i reći: "Nije se dogodilo, nisi osvojio". Zahvaljujem organizatorima na pozivnici, zahvaljujem svima koji su prije Wimbledona još uvijek vjerovali u mene - rekao je Goran nakon povijesnog uspjeha.

Praznovjerje za veliko slavlje

Vjerojatno se ništa od ovoga ne bi dogodilo da Goran nije bio toliko praznovjeran. Svaki dan je jeo istu hranu u istom restoranu, gledao je isti TV program, parkirao je ispod istog drveta u All England Clubu, a imao je i omiljeni pisoar u Wimbledonu.

Na terenu je uvijek puštao protivnike da prvi sjednu na klupu, kad je izlazio na teren pazio je da ne stane niti na jednu crtu... 

A onda je bilo je vrijeme za veliko slavlje. Na desetke tisuća ljudi dočekalo je Ivaniševića kako bi proslavili naslov. To je bio onaj dan koji će se pamtit zauvijek. Takve proslave je Split imao kada je Hajduk osvajao naslove prvaka, a sada je dijete grada bilo na vrhu teniskog svijeta.

VIDI OVO: Koliko si dobro gledao tekmu Hrvatska - Rusija?

- Najluđi smo grad na svitu. Ja sam ponosan što sam rođen Splitu, jer da nisam rođen u Splitu mislim da bi bio k**** od ovce - to je bila izjava koja je otišla u anale. 

- Prije mjesec dana ovdje je bila ludnica nakon što je Hajduk osvojio prvenstvo. Bio sam ovdje s vama i sanjao da ovako proslavim ako osvojim Wimbledon. Molio sam Boga da se to ostvari pa makar više ne zaigrao tenis nakon toga. Hvala vam, bio sam svugdje, ali ovdje je najluđe. Ovo nikad neću zaboraviti - rekao je Goran i ispisao legendu.

I to sve u dresu pokojnog Dražena Petrovića,kojemu je i posvetio svoju pobjedu. A Dražen je sigurno s neba s ponosom i sa suzom u oku gledao svog prijatelja kako odlazi u legendu. Onako kako to rade najveći. Tiho i neočekivano...