Hrvatsku je gledalo manje ljudi nego Sloveniju i Makedoniju?!

Znaš, stari, ovaj splitski đir zna razmaziti čovjeka. Dođeš 'vamo doli na par dana i misliš da je svugdi ovako lipo, govorio mi je prijatelj, fetivi Splićanin, ovih dana, u vrijeme dok je Split bio dom hrvatskim rukometašima.

Dobro, u tom slučaju govorio je o drugoj uzastopnoj kavi na suncu i Splićankama koje vežu poglede na sebe, na "laganini" životni stil na koji se normalnom čovjek lako navikne, ali naravno da je i rukomet bio na meniju.

- Viruj mi, kad dođete u Zagreb, neće to bit ni blizu ovon ludilu kod nas - glasila je sljedeća teza, na koju sam odmahnuo rukom.

- Ma bit će i gore odlično, igra se europsko, ljudi vole rukomet... - pokušao sam obraniti Zagreb, ali frajer je bio neumoljiv.

- Vidićeš...

I već čovjek zaboravi takav razgovor, učini ti se banalnim, a i ona jedna Splićanka koja upravo prolazi odvuče ti misli, poremeti sustav vrijednosti u mozgu. Jednostavno zaboraviš na lupetanje splitske bitange... A onda dođe - Bjelorusija. I sjetiš se razgovora na Rivi. Utakmica počinje, utakmica Europskog prvenstva, turnira kakav ti u grad dolazi jedanput u 20, 30 godina, a na tribinama praznina. Službeno 8.100 ljudi u dvorani koja ima više od 15.000 mjesta izgleda, blago rečeno, bezvezno. I ne daje baš argumente za tvrdnje da u Hrvatskoj vlada rukometna euforija.

POGLEDAJTE VIDEO:

Potraga za razlozima zbog kojih je zagrebačka publika podbacila podjednako kao igrači protiv Švedske zaustavlja se na tri sumnjivca. Prvi - cijena ulaznica, koja je previsoka za prosječnoga Hrvata. Drugi - razmaženost zagrebačke publike, koju možda ne zanima protivnik kao što je Bjelorusija. Treći - uvrijeđenost zagrebačke publike, koju valjda ne zanima pretjerano hrvatska reprezentacija koja gubi od "tamo neke" Švedske. A točna definicija je vjerojatno, kao i uvijek, negdje između. Ljudi nemaju novaca, ne zanima ih baš "lažni" Rutenka i njegovi kompanjoni, a malo ih i živcira što su se dečki usudili izgubiti utakmicu. I konačni rezultat je - propuh na tribinama.

Na tribinama se, dakle, ovoga puta nije događalo ništa posebno. Sve skupa izgledalo je kao, recimo, 7. kolo Lige prvake u kojem se susreću PPD Zagreb i Kristianstad. Ili, ako ćemo gledati na taj način, Hrvatska je privukla u Arenu manje gledatelja nego Slovenci i Makedonci u utakmicama prvoga kruga. Što je, ukratko rečeno, otužno. Bez obzira na razloge. Jer, kad je službeni spiker najglasniji u dvorani, znaš da nešto definitivno nije krenulo po planu.

Na terenu je, pak, sve išlo po planu tamo negdje do 55. minute. Praktički od prve minute Hrvatska je kontrolirala Bjelorusiju, najslabijeg protivnika u dosadašnjem dijelu turnira. Međutim, u završnici su naši rukometaši sve zakomplicirali. Bjelorusi su na dvije minute do kraja došli na 23-23 i djelovalo je da će ovo biti večer iz noćne more. Nekako smo se izvukli, ni sami zapravo ne znamo kako, ali jedno je sigurno - ovo ni izbliza nije dovoljno za pobijediti Norvešku i Francusku. Opet smo se, naravno, sjetili Domagoja Duvnjaka, po milijunti put zaključili kako to bez njega jednostavno nije to, pa se još jedanput pomirili sa sudbinom. Duleta nema i gotovo.

Ono što je ostalo je dobro, ali zasad samo to. I, dojam je, neće biti dovoljno za ozbiljnu borbu za polufinale. Ni obrambeno, ni napadački. Treba i dalje vjerovati da ova Hrvatska ima i neke unutarnje rezerve, neka rješenja koja će podignuti razinu naše igre uoči dvije ključne utakmice. Bez čvršće obrane, bez boljih golmana, koji su ovoga puta bili solidni, ali i bez znatno učinkovitijeg napada, teško je vjerovati da ćemo imati pravu šansu u utakmicama koje slijede.

Bjelorusija je, dakle, riješena, na prvu stranicu zagrebačkog dijela priče upisano je "POBJEDA", ali malo je razloga za pasti na guzicu od oduševljenja. Niti je oduševila momčad, niti su očekivanja ispunile tribine. No dobro, sutra je novi dan, čekaju nas atraktivniji protivnici, s Norveškom igramo za vikend, u subotu, pa će valjda i Arena biti punija. A igrači, uvjereni smo, puno bolji.