Sport

Komentari 2

Kljun mi je rekao: 'Sarač, daj napravi neku frku, premirno je'. I ja se potučem na terenu...

Kljun mi je rekao: 'Sarač, daj napravi neku frku, premirno je'. I ja se potučem na terenu...

Kada se ugasio Atletico Madrid, ukazao se Bordeaux s kojim sam potpisao nogometni ugovor. Ja sam jedini na dresu imao napisano FC i imao sam primanja i sve povlastice kao nogometaši Bordeauxa, govorio je Zlatko Saračević

Prije rukometa igrao sam odbojku i bio sam dobar jer sam imao visok odraz što mi je kasnije pomoglo i u rukometu. I tko zna dokad bih igrao odbojku da mi jednog dana tata nije u sobu donio veliki pehar. Pitam ga što je to, a on odgovara: pehar rukometnog Kupa prvaka. Bilo je to 1976. godine i kažem tati – idem i ja trenirati rukomet da osvojim taj pehar. Tko bi rekao da će mi ta želja ostati zauvijek neostvarena. Pokušavao sam s raznim klubovima, igrao sam u tri finala Kupa prvaka i nikad ga nisam osvojio, govorio je prošle godine Zlatko Saračević (59) za Večernji list.

POGLEDAJTE VIDEO:

Nikada čovjek koji nas je zauvijek napustio u nedjelju navečer nije osvojio taj pehar, ali jest tri medalje s Hrvatskom, a ovako je sve krenulo u njegovoj rodnoj Banjoj Luci.

- Nogomet nas je prestigao kada je Borac ušao u Prvu jugoslavensku ligu. Mi rukometaši imali smo stalnu ulaznicu na zapadnu tribinu. No umjesto da kao gospodin gledam Hajduk, Dinamo, Crvenu zvezdu ili Partizan, ja sam radije preskakao ogradu na istočnom dijelu i gledao stojećki, s rajom.

Nakon Borca otišao je u Medveščak protiv kojeg je i odigrao zadnju utakmicu u dresu Borca u finalu jugoslavenskog kupa.

- Došao sam u Zagreb na dan otvaranja Univerzijade 1987. godine. Prvog dana ugostio me Nino Marković, tada igrač „medvjeda“. I kaže on meni: “Da ti pokažem fotografije s finala kupa”. Gledam ja slike, a na svakoj drugoj je Nino kako me guši, štipa, drži...Nije ni čudo što smo izgubili - prisjećao se Sarač.

- Igrali smo u prvenstvu protiv Jugovića u Kaću (naselje u Novom Sadu, nap. a.). I, naravno, izgubimo, a po povratku u Zagreb Zlatko Žagmešter, tadašnji direktor kluba, da izjavu novinarima: “Pobijedili su nas igrači koji su u poluvremenu otišli kućama nahraniti pajceke”. Možete misliti kako je ta izjava odjeknula u Kaću. I onda šok. U polufinalu kupa izvučemo Jugović i to u Kaću. Jedva smo živu glavu izvukli s tog gostovanja zahvaljujući Žaginim izjavama. Ili, kad se samo sjetim Bitole. Tamo je utakmica trajala po dva, tri sata, dok domaćin nije pobijedio.

Reprezentativnu je karijeru započeo 1982. godine debitiravši za Jugoslaviju protiv SAD-a, međutim, nije bio među putnicima za OI dvije godine kasnije u Los Angelesu.

- Bio sam na pripremama, ali mi je izbornik Pokrajac rekao da ne putujem na Igre jer sam premalen za suparničke visoke igrače. Tako je umjesto mene otišao Pavle Jurina. Ali bio sam u reprezentaciji kada smo osvojili svjetsko zlato 1986. godine. Te 1986. godine od Hrvata smo u reprezentaciji bili samo Mirko Bašić i ja. To je bilo vrijeme jake Metaloplastike pa je prva postava Metaloplastike bila i prva postava reprezentacije - Bašić, Vujović, Isaković, Mrkonja, Vuković.

Nakon Medveščaka uslijedila je prva inozemna destinacija, Francuska i to iznenada.

- Potpisao sam već ugovor s Atleticom iz Madrida, no Jesus Gil, slavni predsjednik nogometnog kluba, odlučio je ugasiti rukometni tako da sam odjednom ostao na cesti. Ukazao se Bordeaux i, što je zanimljivo, tamo sam potpisao nogometni ugovor. Ja sam jedini na dresu imao napisano FC i imao sam primanja i sve povlastice kao nogometaši Bordeauxa. Dobro da još nisam morao za njih igrati na velikom travnjaku. Nažalost, ni priča u Bordeauxu nije dobro završila. Zbog velikih dugovanja predsjednik kluba pobjegao je u Nikaragvu, a ja u Nimes. Inače, tamo mi je bilo lijepo jer je u istom gradu igrala moja prijateljica iz Banje Luke, košarkašica Slađana Golić.

Za Zagreb je igrao dvaput, prvi put je stigao s 26 godina, pa desetljeće kasnije.

- Zvao me Zoran Gobac da pokušamo konačno srušiti Barcelonu. To bi se i dogodilo da se u tom finalu nisu ukazali austrijski suci koji su nas uništili. Prvi put sam nakon utakmice plakao kao malo dijete.

Danas su rijetki sportaši koji traju do petog desetljeća, a Saračević je u 39. godini imao ponude Kiela, Veszprema, Celja...

- Odlučio sam se za Veszprem jer su tamo bili Jović i Džomba.

S hrvatskom reprezentacijom ima europsku broncu, svjetsko srebro i ono najvrjednije - olimpijsko zlato iz Atlante 1996.

- Jasno, najviše pamtim Atlantu. Znam kako mi je na pripremama u Americi pokojni Velimir Kljaić rekao: “Sarač, daj napravi neku frku, previše je mirno.” I ja drugi dan u prijateljskom susretu protiv Alžira iniciram tučnjavu.

Pamti i Seul 1988. godine.

- Htio sam silno ići gledati atletiku, ali to je bilo jedino natjecanje na koje akreditirani sportaši nisu mogli ući. Tako sam bio pored stadiona i osluškivao čuvenu utrku na 100 metara u kojoj je Ben Johnson pobijedio Carla Lewisa. U selu sam upoznao Calvina Smitha i Florence Griffith Joyner.

Stric Zlatan bio je bacač kugle.

- On je nosio zastavu malih zemalja na otvaranju Igara u Barceloni 1992. godine. Život ga nije mazio, radio je dosta dugo u tvrtki za čišćenje septičkih jama.

Najčitaniji članci