Ljudska želja za krvlju učinila je UFC 'malce' svjetskim hitom

Ljudi i obožavatelji koji su svjedočili praktički samim počecima slobodne borbe složni su u jednom - pomama za borcima lakših kategorija veća je nego ikad i danas je interes za teškašima najmanji otkad je sporta. Novac se vrti oko glavnih zvijezda koje teže od 56 do 70 kilograma. One su svojim atraktivnim potezima i tjelesnim sposobnostima podignule slobodnu borbu na neku drugu razinu.

No, da bismo u potpunosti shvatili to ludilo za manjim težinskim kategorijama, moramo sjesti u vremeplov i odletjeti 20-ak godina unatrag.

2017., 2016., 2000., 1997...

MMA nije oduvijek bio kao danas. Vratimo se malo u prošlost, u devedesete i same početke. UFC je u Americi zabranjen u 36 država, a senator John McCain bori se svim silama protiv "ljudskih borbi pijetlova". S druge strane planete razvija se isti sport u drugačijem okruženju i mentalitetu. Mentalitetu slobodnijih ljudi otvorenijeg uma. U Japanu polako nastaje PRIDE FC.

Taj isti PRIDE Nobuyukija Sakakibare bazirao se na teškašima i promicao je gorostase spremne na 'borbu do smrti' i zabavljanje publike. Nikoga nisu zanimali 'malci', odnosno borci lakših kategorija.

Tek dvije ili tri godine nakon što smo zagazili u 2000-e, PRIDE je došao na ideju da bi mogao osnovati i lakše kategorije. Osnovan je Bushido, koji je fokus stavio na lakše borce i tako je u Zemlji izlazećeg sunca sve krenulo. Pa i onda je atraktivnije bilo vidjeti surovu Fjodorovu snagu, brutalan Mirkov high-kick ili dotad (čast obitelji Gracie) neviđenu borbu u parteru Minotaura. Sve teškaši.

Stvari su se 'preko bare'odvijale malo drugačije. UFC 12 1997. godine doživio je prvu podjelu težinskih kategorija. Nije tu bilo previše razmišljanja i odlučeno je da će se promocija podijeliti u dvije divizije - tešku, iznad 90 kilograma, i laku, ispod 90 kilograma. Glupo je bilo sve borce stavljati u isti koš, ali to je bilo to.

Godinu kasnije oformljena je velter kategorija čiji je prvi prvak bio američki Hrvat Pat Miletich. Tri godine kasnije stigla je i srednja kategorija, ali tek nakon raspada WEC-a, odnosno stapanja bratske organizacije UFC-a s elitnom MMA organizacijom, UFC je doživio podjelu na više kategorija i rast svjetske popularnosti divizija ispod 70 kilograma. Presudna je bila 2010. godina.

Otkud toliko ludilo za njima?

Nitko ne zna. Šalimo se, naravno. Stvar je vrlo jednostavna. Čini se kako sve seže puno dublje u psihički profil samih boraca lakših kategorija. Od njihovih nastupa, želje za krvlju, atrakcije i tako dalje.

Vrlo je moguće da je sve uvjetovano njhovom visinom i općenito tjelesnom veličinom jer, budimo realni, brojni borci su se znali šaliti na svoj račun i visinu, a ne možemo tvrditi da ništa od toga nije ostavilo traga na njhovoj psihi. Pogotovo za vrijeme odrastanja, u najranjivijem, adolescentnoj dobi. Teško je biti među najmanjima u društvu, treba se znati izboriti.

Dakle, vjerojatno i podsvjesno teže spektaklu u ringu kako bi pokazali da nisu ništa manje atraktivni od boraca težih kategorija. Savršen primjer je neporaženi prvak muha kategorije Demetrious Johnson. 'The Mighty Mouse' je visok samo 160 centimetara i teži 57 kilograma. Lijevo od njega nalazi se prvak velter kategorije Tyron Woodley sa svojih 175 centimetara, a desno od njega to je bivši prvak poluteške kategorije, danas umirovljeni Forrest Griffin sa svojih 191 cm.

Čak naprotiv, borci manjih kategorija svojim fizičkim predispozicijama u većini slučajeva pružaju bolju i atraktivniju borbu nego teškaši. Nokauti su rjeđi (ne kažemo rijetki, nego rijeđi), ali intenzitet, tempo, spektri udaraca i mogućnosti boraca su puno, puno raznovrsniji.

Borci su nerijetko izdržljiviji, vole se potući i puno dulje traju u kavezu. Jedna od najvećih, a ujedno i najbitnijih razlika u odnosu na teže kategorije je što se manje umaraju. Borbe su samim time atraktivnije i u završnici te u konačnici zanimljivije publici. Pogotovo kada je riječ o dugih pet rundi.

Velika većina teškaša zadnje dvije runde jedva stoji na nogama dok je kod popularnih 'malaca' to rijetko slučaj. Ponekad volimo reći da su kao osice, koje napadaju dokle god je to potrebno.

A svojim borbama i potezima borci lakših kategorija mame uzdahe američke publike, koja sve više teži atrakciji i sve više nezadovoljno zviždi pasivnim borbama ili borbama u parteru. Nekad je toga bilo puno manje. Pogotovo u Japanu gdje je publika zahvalnija nego ona u Americi. Japanci općenito više cijene dobar potez u parteru nego što to čine Amerikanci. No, kulturološke razlike Japana i SAD-a tema su za neku drugu priču.

Ljudi vole vidjeti krv i to je najveća istina. Vole vidjeti da se dva borca dobro potuku, da se ne štede i da ima što više čistih udaraca u stojci. Vole i makljažu u parteru, ali u većini slučajeva kada je borac tamo završio zbog nokdauna. To je najveća istina i zato su lakše kategorije iz dana u dan sve popularnije, a težim kategorijama slava pada otkako su muha, bantam, pero i laka stupile na veliku scenu. Pa čak i velter. Prije nisu bile toliko eksponirane, a sada kada jesu preuzele su svjetsku MMA scenu.

U to ime pripremili smo vam jednu od najboljih borbi lakših kategorija ikada. Odabir je osoban i ne mora svima biti jednako dobar. Ali složit ćemo se da je borba Diega Sancheza i Gilberta Melendeza u sklopu lake kategorije zorni prikaz onoga što borci lakših kategorija pružaju. Spektakl.