Lopta koju je Marko Livaja u 42. minuti utakmice s Marokom ostavio za Oršića

Čim je završila utakmica, mimo svih svojih običaja gasim televizor i prije nego što ću uzeti knjigu - ponovo čitam “Oklopni bataljon” Josefa Škvoreckog - kao za vraga grabim kompjutor, da nakratko provjerim je li svijet na svom mjestu, i tamo vidim: umro je portir Ivo. Izvana gruhaju topovski udari, grmi zabranjena pirotehnika, negdje od Jakuševca čuju se rafali, zvuče kao pravi, možda i jesu pravi; po nalogu povijesnog trenutka slavi narod veliku pobjedu nad Marokom, a u toj pucnjavi, kao i u svakoj drugoj, čuje se samo smrt. Smisao svakog je pucnja da ubije, i nikad se nije pucalo da se nije ubijalo ili da se nije prisjećalo kakvog ubijanja. Po nogometnoj pobjedi, međutim, puca se ne bi li se nogomet kao najsavršenija metafora rata unaprijedio sve do smrti. Pa mi je onda čudno i strašno kada se puca u času dok do mene stiže vijest da je umro portir Ivo. U mom ludom srcu to proizvodi osjećaj, koji razumom nikako ne uspijevam otkloniti, da ga je jedan od ovih pucnjeva ubio. Jer tako je bilo u Ivinim i mojim krajevima: dok si iz mraka slušao kako vani grme topovi i minobacači, i rafali se spuštaju niz limene oluke kuća, znao si da u tim trenucima umiru ljudi. Ne volim kada umiru ljudi, zato ne slavim pucnjavom.