Mame sportskih heroja: Kako smo podigle hrvatske šampione

Djeca su zvijezde, majstori svoga sporta, očevi su najčešće uvijek tu negdje, uvijek prisutni, a majke su obično - u sjeni. Žene su to koje su život posvetile djeci i njihovim karijerama, koje proživljavaju svaki njihov uspon i pad, svaku pobjedu i poraz. Ovo je priča o njima...

POGLEDAJTE VIDEO

Pokretanje videa...

00:20

Kad je Dario Šarić “poludio” ove sezone u NBA ligi, počeo briljirati, Amerikance je zanimalo u čemu je tajna.

- Otkad mi je mama Veselinka došla u Philadelphiju, osjećam se kao doma. Pomogla mi je da se dobro osjećam i dobro hranim, njena prisutnost mi je dodatna podrška i zato sam zahvalan treneru što je dopustio da je povedem i na našu turneju po Zapadu - objasnio je Dario i “otkrio svijetu” Veselinku.

- Dok je bio dijete, nije bilo lako s Darijem. Bio jako živo dijete. Tko nije odgajao hiperaktivno dijete, nema pojma što smo prošli. Po cijele dane je nekud trčao, jurio, a kući bi dolazio pun modrica i rana. Skakao je sa zidova, padao sa stabala, ruku je slomio... Jedva smo čekali večer da zaspi - prisjetila se Veselinka Šarić i dodala:

- Bilo je dana kad sam mislila da ću poludjeti. Ni sekunde se to dijete ne bi zaustavljao. Smirio bi se tek predvečer kad bi čvrsto zaspao. Toliko čvrsto da si ga mogao s krevetom odnijeti.

Hiperaktivno dijete izraslo je u vrhunskog sportaša, zvijezdu NBA lige...

- Kad ga vidim sretnoga, s medaljom ili trofejem u rukama, srce mi je na mjestu. Sad je on već svoj čovjek, nema više kontroliranja kad je stigao kući, je li jeo, je li na vrijeme u krevetu... Dok sam strepila nad njim, često sam mu govorila da zapamti moje riječi jer će i on jednog dana imati djecu pa će i on njima isto govoriti. Jedva čekam unuke da ih razmazim, pa da vidim hoće li se sjetiti mojih riječi - kaže mama Šarić.

Slična je sudbina i svih ostalih majki vrhunskih sportaša. Strepnja zbog svakog udarca, skoka ili gola, ali i emotivne proslave svakog uspjeha...

Uh, jako emotivno proživljavam utakmice, uzbudim se, pa ako završe loše, baš sam neraspoložena i nervozna. Na svu sreću, Marko dobro brani, Jugu ide dobro, a evo i reprezentaciji, tako da mi je u zadnje vrijeme puno lakše gledati, priča nam ponosna Ana Bijač, majka golmana vaterpolske reprezentacije.

- Marko je odmalena bio dobro dijete, s njim vam nikad nije bilo problema. Ni za jelo, ni za školu, ni za treninge... I nije da je uvijek onako miran i tih kako se čini na televiziji. Zna on eksplodirati, pogotovo ako ga ja naljutim. Znate kako je, kao i svaka majka ponekad se previše brinem, pa znam pretjerati sa savjetima... - priznaje Bijačeva majka, čiji je sin ponajbolji svjetski golman. Što je uvijek i želio biti.

Dvoje djece nam rasturaju

- Oduvijek je obožavao plivanje, a u vaterpolo je prešao jer je volio braniti. Što god su kao djeca igrali, on je uvijek branio, najčešće u nogometu - otkriva nam Ana Bijač, koja utakmice uživo gleda samo kad se igra u Dubrovniku, a to neće mijenjati ni za današnji finale.

- Ostajem vjerna tradiciji, neću u Budimpeštu, s prijateljicama ću gledati kući na televiziji i nadati se zlatu - zaključuje mama Bijač.

- Ma znate što, ne mogu se ni u vaterpolu sjetiti nekih posebno teških trenutaka. Valjda zato što tako dobro ide - dodaje.

Zlata se nauživala i Venera Vlašić, dugo u javnosti “Blankina mama”, da bi u međuvremenu postala “Blankina i Nikolina mama”. Kći je atletska kraljica, a sin ponajbolji igrač Hajduka...

- Grč mi je u želucu od ranog jutra na dan natjecanja ili utakmice, sve poslove odrađujem polusvjesno. Blanku ne bih mogla gledati osim u reprizi. Otišla bih van, šetati psa, bilo što... Najviše sam strahovala kako će ona biti zadovoljna nakon natjecanja, manje mi je rezultat bio važan. Ali sad, s godinama, postalo je puno lakše. Tako i Niksijeve utakmice mogu odgledati, osim kad uđe u klinč s protivničkim igračem i ostane na travi - priča nam mama Venera i nastavlja:

- Da, strahujem od nezgodnih udaraca i okršaja, povrijedi me to više nego Nikolu, čini mi se... Mislim da bi se svaki roditelj složio sa mnom. Kad uđe u klinč s protivnikom, samo gledam hoće li i koliko brzo ustati s trave.

- S djecom iz susjedstva mogla je satima igrati Čovječe, ne ljuti se - dok bi dobivala. Čim počne gubiti, pokupi sve svoje igračke i dođe kući.

Slično razmišlja i Zdravka Sinković, majka veslačkih dijamanata Valenta i Martina.

- Sreća je da ne možemo znati kakva nas budućnost čeka jer, da mi je netko rekao da će mi djeca na Olimpijskim igrama osvojiti srebro i zlato, mislim da bih u tom trenutku doslovno umrla od sreće - priznaje ponosna Zdravka i dodaje:

- Valent je na djeda, mog oca, i karakterno i fizički. On prvo promisli, pa kaže, a Martin prvo kaže pa promisli. Oduvijek je bio takav. Valent i danas puno više zatomljuje emocije, zato bi me jako začudilo vidjeti ga da zaplače, kao što je Martin zaplakao na postolju u Riju.

Uz njih dvojicu, Zdravka je sa suprugom podizala i Matiju, trećeg, tj. najstarijeg sina.

- Često su se svađali, bilo je tu i tučnjava, svaki dan sam na poslu primala nekoliko poziva. Sva trojica su podjednako zvala. Kolegica mi je jednom rekla da joj je dosta tih naših svađa. Matija je bio kolovođa - govori mama Sinković, koja je ipak “preživjela” uz tri živahna sina.

- Uh, bilo je svega, sjećam se da je Martin dvaput u istom danu završio na šivanju. I danas puno toga vjerojatno ne znam što su sve po kući potrgali. Možda i bolje - smije se Zdravka.

Svjetski prvaci? I mama je...

Posebna, malo drukčija priča je ona iz obitelji Pereglin. Mama Branka i sama je bila vrhunska sportašica, višestruka svjetska prvakinja u samostrelu. A danas su svjetski prvaci u tom sportu i kći Valentina i sin Domagoj.

- Nikad ih nije ni zanimao neki drugi sport. Vidjeli su mene i supruga kako pucamo, bilo je i očekivano da nastave tradiciju. Prvo zračni pištolj, kasnije pištolj, a s 14 godina prešli su na samostrel - kaže Branka, koja se i natjecala protiv kćeri.

- Kad bismo bile na istom natjecanju, uvijek sam gledala jednim okom i njezine rezultate. Svaka majka bi tako napravila. Na kraju moje karijere natjecale smo se međusobno i Valentina je bila bolja. I neka je...