Metličić: Nema nikakve ljutnje, ja ću pamtiti samo lijepe dane

Proslavljeni rukometni reprezentativac Pero Metličić okončao je igračku karijeru. Od sada ćemo ga svi skupa moći gledati jedino na prijateljskim ili humanitarnim utakmicama, poput nedavne, kada su se zvijezde hrvatskog rukometa okupile u Splitu i odigrale humanitarni susret ''Svi za Dragicu'', za pomoć teško oboljeloj Dragici Mijač Palaversi. 

24sata: Jeste li poznavali Dragicu Palaversa Mijač?

- Nisam je gledao ni poznavao, no znam tko je i što je napravila za rukomet. Sportaši su uvijek spremni pomoći, pokazali smo da imamo veliko srce i opet ćemo ako nekome zatreba. 

24sata: Igračka karijera je gotova, što dalje?

- Najprije odmor, nakon dugo vremena cijelo ljeto, sve dok djeci ne počne škola. A onda ćemo vidjeti, neka se sve skupa još malo slegne. Znam da će mi nedostajati rukomet, ali dobro sam se pripremio. Okrenuo sam novu stranicu u životu i mogu vam reći da joj se veselim. Puno sam toga napravio, izguštao se, bilo je teško, ali bilo je jako puno lijepih trenutaka. Falit će mi rukomet, ali obitelj me čeka, a to je moj prioritet.

24sata: Imate li namjeru baviti se trenerskim poslom?

- Akademija ''Balić – Metličić'' je osnovana davno, radi s djecom i sigurno ću se i ja uključiti u rad, vjerojatno ću i neku školu upisati. Ne mogu garantirati da ću biti dobar trener, ali pokušat ću. Svjestan sam da je jedno biti igrač, a nešto posve drugo trener. Nitko ne može garantirati da će uspjeti, no po meni je najvažnije da ostanem uz rukomet. 

24sata: Nakon 15 godina vraćate se kući, čega se najradije sjetite iz tog razdobolja?

- Svima nama je to portugalsko zlato bilo posebno, ali svaku smo medalju slavili kao da je prva. Lijepo je bilo, zdravlje je Bogu hvala služilo, trudio sam se, bio pošten prema trenerima, suigračima,  protivnicima... i to mi se na koncu i vratlio. 

24sata: Jesu li svi bili pošteni prema vama, pogotovo kad je u pitanju reprezentacija?

- Nema neke velike ljutnje u meni, to je njihov problem. U tom trenutku bilo je tako kako je, ali znate kako se kaže, pamtim samo lijepe dane. Ne mrzim nikoga, ono što je bilo loše ostaje iza mene, život ide dalje. Svi smo mi potrebni hrvatskom rukometu, a on nama isto... To je najbolje što znamo raditi i glupo je da sad idemo raditi nešto drugo. 

24sata: Za vama je respektabilna karijera, jeste li zadovoljni?

- Naravno da jesam, teško bi čovjek mogao poželjeti više. Naravno, uvijek je moglo bolje, no ja sam zadovoljan. Igrao sam u reprezentaciji koja je osvojila skoro sve što je mogla, u gotovo svim klubovima u kojima sam igrao borio sam se za naslove prvaka i svugdje mi je bilo dobro. Možda najbolje u Ciudad Realu. U Leoneu je bilo teško jer sam bio mlad i neiskusan, nisam znao jezik, prvi put sam otišao vani s obitelji.... No u lijepoj uspomeni će mi ostati svi klubovi, evo i Montpellier, ljudi su me ugodno iznenadili koliko su bili dobri prema meni, oprostili su se od mene kao da sam bio deset godina tamo. Vjerujem da ima nešto malo i moje krivice za to, nisam imao nekih mrlja u karijeri a ljudi to znaju cijeniti. 

24sata: Splitski i metkovski rukomet su potonuli, može li se tu nešto promijeniti nabolje?

- Mislim da može. Split nikad nije bio rukometni grad i nije smak svijeta što smo trenutno drugoligaši. Važno je da ima interesa i dalje, da ima talentirane djece i volje za rad. Splitski sport je i inače u financijskoj krizi, tako da je po meni budućnost u radu s mladima. A ja sam tu, spreman sam pokušati nešto napraviti. 

24sata: Mnogi prije vas nisu uspjeli, bojite li se neuspjeha?

- Da se osvrćem na sve koji nisu uspjeli, to bi me ubilo. Mi smo osnovali rukometnu akademiju s namjerom da nešto napravimo i nećemo sad odustati. Novac nemamo, kao ni opećenito splitski sport, zato je rad s mladima jedini izlaz. Korak po korak želimo stvoriti solidnu prvoligašku momčad, koja će s mladima napredovati i jednoga dana igrati Europu. No to je dalek put.