Onaj zadnji tračak nade da je sve pogreška izbrisala je pjesma na radiju "Moj Zagreb tak imam te rad". Bila mu je to jedna od omiljenih, a suze se su počele nezaustavljivo kotrljati
KOMENTAR
Moj Cico, tak imam te rad...
Luga, bumo si nekaj rekli?, pitao bi Cico uvijek kad bismo se vidjeli, uz neizostavni i iskreni osmijeh.
- Gospon Izbornik, normalno da bumo - bio je jedini mogući odgovor.
To od ovog ponedjeljka, nažalost, postaje samo prošlost, samo uspomena na Gospona Izbornika i još više Gospona Čovjeka.
POGLEDAJTE VIDEO: Preminuo Cico Kranjčar
Nakon prve vijesti da nas je napustio i Cico nisam vjerovao da je to istina, proradio je onaj malo dio koji se nadao da je ipak to samo nevjerojatna pogreška. Onda je počeo zvoniti telefon, pitanja i oproštaji s našim Cicom.
Onaj zadnji tračak nade da je sve pogreška izbrisala je pjesma na radiju "Moj Zagreb, tak imam te rad". Bila mu je to jedna od omiljenih, a suze se su počele nezaustavljivo kotrljati.
Kakav je vrhunski igrač bio, poslije trener, svima je jasno, tu su rezultati, trofeji, a ako treba i njegova figurica iz 1982. godine. Samo što je Cico, ili kako su mu od milja znali reći "Zizou", bio legenda na terenu i izvan njega. A to je rijetkost.
Poznanstvo i druženja postala su česta nakon što je postao izbornik, zbog toga je za mene bio i ostao "Gospon Izbornik". Nije ni naslov ni tekst bio protiv njega, ali sigurno nije bio ni baš "za" njega. No strepnja hoće li se nakon toga uvrijediti i naljutiti je kratko trajala, kao i mnogo puta poslije toga.
Kritiku, što bi nekome bila uvreda i napad, Cico nikad nije tako shvaćao. Nakon nekoliko dana on bi sam nazvao i veselo pitao "pa kaj se ne javljaš". Bio je jednostavan, otvoren, iskren i nije patio za slavom i veličanjem.
Nedavno mu je umro prijatelj, još iz djetinjstva, veliki malonogometaš Duško Popovski. Družili su se od djetinjstva, a uspjeh i slava to nisu mogli izbrisati. Duško Popovski samo je primjer, jer takvih je bilo još.
Dok je radio u Iranu, kad bi došao u Zagreb, Cico bi u restoranu kod Marija, na Vrbanima pozvao prijatelje. Po mene je došao, u centar, "Luga, daj se ne sekiraj, idemo zajedno". I došao je, a tamo, osim suigrača iz slavne Dinamove generacije, Štefa Deverića i Marka Mlinarića, Duško Popovski i prijatelji iz djetinjstva. Jer je držao do tih stvari.
Obožavao je i obitelj, uvijek bi ih rado i s veseljem spominjao, suprugu Elviru, djecu Lanu i Niku, a u zadnje vrijeme najviše unuke. Posebno je volio reći kako bi Louis, odnosno u njegovoj verziji Lojzek, "mogel bit dobar igrač, ima dobar udarac". Lojzek, rekao bi Cico i samo se nasmijao.
Druženja više neće biti, neće biti ni "Luga, bumo si nekaj rekli"... No ostat će sjećanja i zahvalnost za sve što je napravio za Dinamo, Zagreb i Hrvatsku. I najviše za to što je bio čovjek.
Moj Cico, tak imam te rad...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
