Sport

Komentari 23

Moj Cico, tak imam te rad...

Moj Cico, tak imam te rad...

Onaj zadnji tračak nade da je sve pogreška izbrisala je pjesma na radiju "Moj Zagreb tak imam te rad". Bila mu je to jedna od omiljenih, a suze se su počele nezaustavljivo kotrljati

Luga, bumo si nekaj rekli?, pitao bi Cico uvijek kad bismo se vidjeli, uz neizostavni i iskreni osmijeh.

- Gospon Izbornik, normalno da bumo - bio je jedini mogući odgovor.

To od ovog ponedjeljka, nažalost, postaje samo prošlost, samo uspomena na Gospona Izbornika i još više Gospona Čovjeka.

POGLEDAJTE VIDEO: Preminuo Cico Kranjčar

Nakon prve vijesti da nas je napustio i Cico nisam vjerovao da je to istina, proradio je onaj malo dio koji se nadao da je ipak to samo nevjerojatna pogreška. Onda je počeo zvoniti telefon, pitanja i oproštaji s našim Cicom.

Onaj zadnji tračak nade da je sve pogreška izbrisala je pjesma na radiju "Moj Zagreb, tak imam te rad". Bila mu je to jedna od omiljenih, a suze se su počele nezaustavljivo kotrljati.

Kakav je vrhunski igrač bio, poslije trener, svima je jasno, tu su rezultati, trofeji, a ako treba i njegova figurica iz 1982. godine. Samo što je Cico, ili kako su mu od milja znali reći "Zizou", bio legenda na terenu i izvan njega. A to je rijetkost.

Poznanstvo i druženja postala su česta nakon što je postao izbornik, zbog toga je za mene bio i ostao "Gospon Izbornik". Nije ni naslov ni tekst bio protiv njega, ali sigurno nije bio ni baš "za" njega. No strepnja hoće li se nakon toga uvrijediti i naljutiti je kratko trajala, kao i mnogo puta poslije toga. 

Kritiku, što bi nekome bila uvreda i napad, Cico nikad nije tako shvaćao. Nakon nekoliko dana on bi sam nazvao i veselo pitao "pa kaj se ne javljaš". Bio je jednostavan, otvoren, iskren i nije patio za slavom i veličanjem.

Nedavno mu je umro prijatelj, još iz djetinjstva, veliki malonogometaš Duško Popovski. Družili su se od djetinjstva, a uspjeh i slava to nisu mogli izbrisati. Duško Popovski samo je primjer, jer takvih je bilo još.

Dok je radio u Iranu, kad bi došao u Zagreb, Cico bi u restoranu kod Marija, na Vrbanima pozvao prijatelje. Po mene je došao, u centar, "Luga, daj se ne sekiraj, idemo zajedno". I došao je, a tamo, osim suigrača iz slavne Dinamove generacije, Štefa Deverića i Marka Mlinarića, Duško Popovski i prijatelji iz djetinjstva. Jer je držao do tih stvari.

Obožavao je i obitelj, uvijek bi ih rado i s veseljem spominjao, suprugu Elviru, djecu Lanu i Niku, a u zadnje vrijeme najviše unuke. Posebno je volio reći kako bi Louis, odnosno u njegovoj verziji Lojzek, "mogel bit dobar igrač, ima dobar udarac". Lojzek, rekao bi Cico i samo se nasmijao.

Druženja više neće biti, neće biti ni "Luga, bumo si nekaj rekli"... No ostat će sjećanja i zahvalnost za sve što je napravio za Dinamo, Zagreb i Hrvatsku. I najviše za to što je bio čovjek.

Moj Cico, tak imam te rad...

Najčitaniji članci